Nekome tko nikada nije čuo za Google Glass, ako takvi uopće postoje, ovaj bi gadget najlakše bilo opisati kao smartphone koji se umjesto u džepu nosi na glavi, poput pravog para dioptrijskih ili sunčanih naočala. Razlika u odnosu na takve naočale jest to što Glass mijenja naše vidno polje samo ispred jednog oka (zato mu je vjerojatno Google dao ime u jednini), odnosno sićušnim ekranom smještenim ispred tog oka naš vid obogaćuje informacijama kakve su nam inače uglavnom dostupne na smartphoneu.
Google Glass opremljen je procesorom, kamerom, zvučnicima, mikrofonom, GPS-om te Wi-Fi i Bluetooth radijem, a najvažniji mu je dio sitna staklena prizma u kojoj je smješten minijaturni projektor koji stvara sliku na spomenutom ekranu. Projiciranu sliku, kada Google Glass imamo na glavi, vidimo u perifernom vidnom polju pa nas – barem u teoriji – ne ometa u svakodnevnim aktivnostima.
Upravo to što ne odvlači pozornost od onoga čime se bavimo u nekom trenutku, a što nedostaje smartphoneima, smisao je postojanja Google Glassa. U vremenima kada je postalo nemoguće obaviti suvisao razgovor a da nas ne prekine zvuk poruke, e-maila ili lajka na Facebooku, nakon čega automatski vadimo smartphone iz džepa, ovakvom gadgetu može se predvidjeti svijetla budućnost i to ne samo zato što iza njega stoji Google.
Transparentan ekran
Ovog smo ljeta bili u prilici isprobati primjerak Google Glassa koji je došao u Hrvatsku, a dojmovi su nam podijeljeni. Ma koliko se zasad Glass čini nedorađenim i nesavršenim te unatoč brojnim otvorenim pitanjima vezanima uz praktičnost njegove upotrebe, teško se oteti dojmu da je riječ o revolucionarnom proizvodu koji ima izuzetan potencijal promijeniti način na koji živimo i na koji koristimo suvremenu tehnologiju.
Što se ergonomije tiče, Glass je vrlo lagan uređaj i posve udobno sjeda na nos. S time nitko neće imati problema, bez obzira na oblik i veličinu glave, s obzirom na fleksibilnost drške ovih “naočala”. Iako je nesimetričan, Glass cijelo vrijeme leži vodoravno – očigledno je Google pazio da smještanjem baterije i elektroničkih elemenata u pozadinu drške na čijoj se prednjoj strani nalazi ekran ipak vrati horizontalno težište uređaja na njegovu fizičku sredinu – povrh nosa.
Nakon aktivacije treba dodirnuti dršku ovih futurističkih naočala i odmah se pali ekran, vidljiv negdje u gornjem desnom kutu vidnog polja kao transparentni lebdeći ekran. Google tvrdi da je osjećaj pri korištenju ovakvog ekrana nalik onome kada gledamo 25-inčni HD TV s udaljenosti od 2,5 metra, što doista i nije daleko od istine, no televizor ipak najčešće gledamo ne pomičući zjenice oka prema perifernom dijelu vidnog polja, što u ovom slučaju moramo napraviti.
“OK Glass”
Rezolucija ekrana Google Glassa nije deklarirana (programerima je rečeno da se orijentiraju na rad s rezolucijom 640 x 360 piksela), no kolika god da jest, trenutačna oskudnost korisničkog sučelja i ograničen set aplikacija čine je sasvim dovoljnom za ugodan rad s onim što nudi.
Na transparentnost se lako naviknuti već nakon nekoliko sekundi, osim kad pregledavamo snimljene fotografije. Ovisno o tome što nam je u stvarnom vidokrugu i gledamo li prema svjetlijoj ili tamnijoj pozadini, ista fotografija može izgledati sjajno, ali i katastrofalno…
Dok se Glass dodirom aktivira iz stand-bya, na ekranu je ispisano samo koliko je sati, no kažemo li “OK Glass” ili kimnemo glavom, pojavit će se i glavni izbornik. Od nekoliko osnovnih radnji koje su zasad podržane testirali smo najprije fotografiranje i snimanje videa. Glasovnom naredbom moguće je snimiti onaj kadar koji vidimo kao fotografiju ili pak kao videozapis.
Da je slika (ili video) snimljena te pohranjena u memoriju, Google Glass nas obavještava zvučnim signalom. Brzina mu nije vrlina pa zvučni signal stiže obično sekundu do dvije nakon što smo zadali naredbu za snimanje, što donekle kvari doživljaj. Ipak, potencijal da snima sve što vidimo gotovo odmah, bez potrebe da koristimo ruke – nevjerojatan je. Zasad je, međutim, ponajprije zabavan.
Korak u daleku budućnost
Slično vrijedi i za sam proces pretraživanja Googlea. Vrlo je lako Glassu dati glasovnu naredbu da pretražuje zadani pojam na internetu, kao što to radimo sa Siri na iPhoneu, odnosno svim mogućim klonovima Siri, pa i Googleovim, na Androidu. Ne trebamo ništa držati u ruci, ne moramo odmaknuti pogled s onoga što i inače gledamo, učas u gornjem desnom kutku vidnog polja možemo dobiti informacije o bilo čemu što nam u tom trenutku treba. Ponovno, potrebna je sekunda-dvije da se naredba procesuira i da se pojave rezultati pretrage.
Otprilike isti dojam Google Glass ostavlja i kada pregledavamo fotografije (listanjem prstom po drški naočala), kada ih dijelimo na društvenim mrežama ili kada šaljemo e-mailove... Nije teško osjećati se kao da smo zakoračili u daleku budućnost kada nam se upravo pristigli e-mail ili SMS pojavi ispred očiju i kada na isti taj e-mail možemo odgovoriti a da ništa ne tipkamo ili odvraćamo pogled s onog što u tom trenutku gledamo – jednostavno izdiktiramo odgovor.
Da ćemo na konačnu verziju Google Glassa ipak morati pričekati, jasno je zbog brojnih nedostataka koji u ovoj fazi uvelike ograničavaju korištenje ovog uređaja, a ponajprije je riječ o bateriji. Njezina je autonomija vrlo mala – čak i uz pažljivo i štedljivo korištenje ispraznit će se već za četiri sata. Smeta nam i nedostatak indikatora koji bi okolini davao do znanja snimamo li ili fotografiramo u određenom trenutku Glassom, što bi donekle razriješilo poznate kontroverze vezane za narušavanje privatnosti.
>> Google zabranio pornografiju na svojim naočalama
