Riječ stranputica u hrvatskom jeziku znači zaobilazan put, sporedan put koji vodi po strani od puta od kojega se odvaja, primjerice, poći stranputicom. Svejedno radi li se o prečici, drugim putem ili usporednoj cesti, stranputica označava put drugačiji od onog glavnog, pravog smjera, puta kojim ste namjeravali krenuti kada ste krenuli na putovanje. Stranputica je i odličan film, ali, nažalost, nismo u Californiji nego u Zagrebu, pa nema puno veze s ovom pričom, ali zbilja volim taj film. No, stranputica može značiti i nešto sasvim drugo, primjerice, pogrešan put, pogrešno mišljenje, zabludu… Za razliku od izvrsnog Paula Giamattija i kalifornijskih vinskih brežuljaka, mene je snašla ova druga stranputica.
Naime, u redakciji smo dobili zadatak hitno izaći na teren i napraviti priču, točnije pohoditi poprilično važnu aktualnost iz svijeta sporta na koju nismo smjeli kasniti. Znate tu situaciju, dođe vam nadređeni i kaže da hitno, hitno, hitno treba nešto obaviti, kao da vi baš njega čekate cijeli dan da vam kaže što vam je činiti taj dan i da sve što trenutačno radite nije ni bitno ni hitno kao ovo. Naravno, u tom trenutku nije slobodan nijedan službeni automobil, svi fotoaparati su na punjaču i poluprazni, a vi ste taman krenuli u dućan po gablec. Ali dobro, priča je zanimljiva. Kolega i ja se spremamo u roku keks i gledamo kako da najbrže dođemo do mjesta događanja. Tu u priču ulazi kolega s novim autom koji od toga dana nosi nadimak po domaćoj životinji i koji se rimuje s “onj”, a vi probajte pogoditi prvo slovo. Kaže da baš ide u tom smjeru, mora preuzeti nešto od ženinih roditelja. U redu, mi ćemo raditi, on nas vozi i ide na ručak kod punice, a tekst ćemo potpisati zajedno.
Sjedamo u njegov novi Renault Clio LPG, tri dinaridska tipa, sve skupa oko šest metara i oko tristo kilograma gluposti, kako bi rekle kolegice, i komentiramo da je glupo više za Clio govoriti mali gradski auto.
Auto je toliko narastao da smo se svi udobno smjestili, a svu moguću opremu stavljamo u prtljažnik, iznenađeni što ima više nego dovoljno mjesta jer je spremnik za plin ugrađen na mjesto rezervnog kotača kako ne bi dolazio u doticaj sa spremnikom za benzin, čime je zadržan isti obujam prtljažnika iznad razine podnice.
Nismo ni dobacili do treće brzine, taman je kolega rekao da je pri kraju s benzinom, ali da nema frke jer je plin pun do kraja. Kaže da se već odvikao od benzinske pumpe jer Clio LPG uz oba napunjena spremnika može prijeći više od 1000 km. Kaže da na gorivu uštedi cca 30% u odnosu na prethodni benzinac koji je imao, kad se odjednom ispred nas pojavi kolona, rush hour čep, auti dokle pogled seže.
Odlično, ne samo da kasnimo nego nemamo ni šanse stići na vrijeme. Svi vadimo mobitele, gledamo gdje zaobići kolonu, svugdje na kartama crveno. Nekakvi radovi na cesti, topla voda valjda i sve je raskopano pa se rade zastoji dok se sve trake spoje u jednu i svi prođu. I tu kolega “onj” zaslužuje svoj nadimak, teatralno objavljuje da nema razloga za paniku, zna on stranputicu. Znate taj trenutak kada vam je nešto na prvu sumnjivo, kada ne zvuči dobro, ali ne znate zašto. Da je rekao prečac, tu jedan puteljak, ima jedna cestica za koji nitko ne zna, sve bi bilo normalno, ali kada je rekao stranputicu, kao da je sve bilo osuđeno na propast. No, dobro, stalno ide u tom smjeru, valjda čovjek zna. Okreće Clija u suprotan smjer, srećom nije toliko narastao pa se može svugdje bez problema okrenuti i polako odmičemo od kolone.
Nismo se još vozili u novom LPG automobilu pa gledamo kako je sve posloženo. Kolega pokazuje poseban pokazivač koji prikazuje razinu napunjenosti spremnika plina i objašnjava da se prebacivanje s benzinskog na plinski pogon i obratno postiže ili ručno, pritiskom posebne tipke ili automatski, kada se spremnik plina isprazni, što se nama valjda neće dogoditi.
Pričamo malo o Cliju LPG, kratimo vrijeme glupostima, kada dolazimo do pružnog prijelaza, a kolega nam govori da smo tu, baš sada ćemo zaobići gužvu. Da sam bio u stripu, imao bi sedamdeset upitnika iznad glave. Jest da nosim naočale, ali stvarno ne vidim nijednu cestu koja bi išla u našem smjeru. Uglavnom, skrećemo na zemljani put uz prugu i natrag u “pravom smjeru”.
Nas dvojica šutimo, “onj” govori da nema problema, na početku je malo grbavo i usko, ali kasnije se pretvara u pravi put. Ono što je počelo kao uski puteljak ubrzo se pretvorilo u jedva prohodnu stazu, a kolega nas uvjerava da je to sigurno to, sad će biti bolje iza zavoja. U jednom trenutku ulazimo u kukuruz i tu svi zašutimo.
Po “onjevom” izrazu lica shvaćamo da ni on sam ne zna gdje smo i pitamo ga pa dobro jesi ti išao tu ili nisi? Saznajemo da je on zapravo dva puta tu prošao biciklom prije deset godina dok još nije bio oženjen, nije mu se dalo do sadašnje žene, a ondašnje cure, autobusom. Vadimo mobitele, karte ni ne prepoznaju cestu, pokazuju da smo u polju. Ništa, toliko kasnimo da nastavljamo dalje kako bismo izašli iz kukuruza i vidjeli gdje smo, pa ćemo stati i pitati nekog kako da se vratimo na glavnu cestu. Clio je, srećom, imao 360 parkirnu kameru, zgodna stvar kada se provlačite na centimetar razmaka i ne želite ogrebati novi auto. Kreće sve bolje od boljeg, izlazimo iz kukuruza i upadamo na nogometni teren.
Kako smo se u nekom trenutku našli usred lokalnog stadiona baš nitko ne zna, ali ta scena - crveni Clio na sredini nogometnog terena - izgledala je kao snimanje televizijske reklame. Srećom nije bilo žive duše, bježimo ostavljajući dva očita traga kotača i tražimo izlaz iz noćne more. Pratimo (polu)asfaltiranu cestu i dolazimo do pruge na kojoj postaje očito da se malo vrtimo u krug, ali, hajde, barem smo našli tragove asfalta. Tu palimo navigaciju u Cliju, prepoznaje da smo na cesti i pokazuje najbržu rutu do odredišta.
Naravno da smo zakasnili. Gledamo jedni u druge što ćemo. Budući da smo krenuli filmski, stranputicom, hajdemo i završiti filmskom scenom, kao u Dobrim momcima. Ulazimo sva trojica kod punice na ručak. Punjena paprika je na stolu, a mi Clijom nismo pogodili “srnu” nego samo malo suhe trave viri iz prednjeg branika. Nakon ručka vadimo laptope i mobitele, spašavamo stvar i šaljemo tekst kao da smo bili na presici. Znate ono u člancima, kako prenosi La Gazzetta dello Sport…
Sadržaj omogućio Renault
