Ono što je najzanimljivije u novom, revolucionarnom transportnom sustavu koji je predložio genijalni poduzetnik s inovatorskim duhom Elon Musk jest to što zapravo ne donosi ništa novo i revolucionarno.
- Zaista izgleda da bi sve moglo biti napravljeno uz pomoć postojećih tehnologija. Nije kao da računa na neki novi izum - primijetio je Martin Simon, profesor fizike sa sveučilišta UCLA. Upravo je u
tome sva veličina Muskove zamisli. Ponudio je daleko jeftinije rješenje za revoluciju u transportu, temeljeno na povezivanju postojećih tehnoloških rješenja. Iako je poručio da se neće osobno kao
poduzetnik upuštati u razvoj Hyperloopa jer se mora fokusirati na Tesla Motors i kompaniju za svemirska putovanja SpaceX, Musk je predložio sasvim realno rješenje koje bi moglo biti više nego deseterostruko jeftinije od aktualnog američkog plana razvoja superbrze željeznice.
Željezničke vlasti namjeravaju potrošiti oko 70 milijardi dolara u sljedećih 16 godina da bi osigurale putovanje za 200 dolara koje bi trebalo trajati 2 sata i 40 minuta od Los Angelesa do San Francisca. Musk bi pak za gradnju Hyperloopa potrošio šest milijardi dolara (za verziju koja bi mogla prenositi i automobile 10 milijardi), a putovanje bi trajalo 30 minuta i stajalo 20 dolara.
Upravo to što Muskov prijedlog zvuči tako realan i ekonomski isplativ izazvalo je lavinu ekstremno skeptičnih pa čak i ciničnih analiza. Valja podsjetiti da su slično u svojim razvojnim, početnim fazama prolazili i proizvodi najvećih svjetskih kompanija poput Microsofta, Applea... I oni su koristili već postojeća znanja i tehnološka rješenja kako bi ih povezali u koncept do tada nepostojećeg proizvoda. I promijenili su svijet. To dobro znaju i pametniji političari u SAD-u, a jasno je i svim inventivnim kompanijama. Stoga je sigurno da Muskov prijedlog trenutačno prolazi vrlo ozbiljnu skrutinizaciju na tisućama arhitektonskih stolova ili u modelima superračunala u velikim i znanstveno utjecajnim nacijama.
Nadzvučna brzina
Stoga i Muskov Hyperloop zaslužuje višekratno predstavljanje. Ponovimo najvažnije: Musk i njegov tim inženjera zamislili su sustav s dvije cijevi kojima bi se putovalo u obrnutom smjeru. One bi zbog
uštede bile postavljenje uz postojeću prometnu infrastrukturu na stupovima visokim šest i razmaknutim 30 metara. Iz tih cijevi bio bi isisan zrak, ali ne bi bio stvoren vakuum jer bi to bilo preskupo. Zrak bi u cijevima ostao na razini pritiska šestine Marsove atmosfere. Na cijevima bi bili solarni paneli (koje već proizvode Muskove tvrtke) kao izvor napajanja. Energija bi bila pohranjena u baterije koje Musk već koristi u Tesla automobilima. Kroz cijevi bi se vozilo po 28 putnika u vozilima nalik na aerodinamične kapsule i to na vrlo tankom zračnom jastuku. Zahvaljujući vrlo niskom otporu u cijevima zbog rijetke atmosfere te kapsule pogonjene kompresorima dosezale bi s lakoćom brzine od 1200 km/h. Te bi kapsule nakon brzih, rutinskih provjera polazile svake dvije minute. Razrađen je i niz detalja, poput rješenja za nove manje tunele ili odstupanja od postojećih prometnica. Naime, zbog ekstremnih brzina Hyperloop ne bi trpio oštre zavoje. Ta odstupanja nešto bi poskupjela projekt, ali bi troškovi dalje bili daleko ispod cijene postojećih rješenja s daleko lošijim performansama.
Kritike su uglavnom svedene na teze da su Muskove procjene ukupne cijene vrlo nerealne, a te su teze kritičari povezali s ranijim Muskovim pogreškama u najavi cijena svojih vozila ili njihovih performansi. Pa ipak, njegov se Tesla već dokazao (dobio je najvišu potrošačku ocjenu), a i SpaceX postaje stvarnost! Njegove ideje nisu ideje za fabule SF romana. Njegova i slična rješenja su
nužnost: transport postaje jedan od ključnih problema društva. Vozi sve više ljudi. Dvostruko više tinejdžera nego šezdesetih. Sve više žena radi i koristi automobile. Čak i umirovljenici voze 40
posto više nego prije 25 godina. Potencijal rasta broja vozila i prometnih problema u velikim zemljama koje se snažno razvijaju (Kina, Indija...) sasvim će sigurno relativno brzo otvoriti pitanje održivosti prometnog modela zasnovanog na fosilnim gorivima, čak i ako se pronađu revolucionaran rješenja za energetsku ekonomičnost te ekološku prihvatljivost vozila. Pametni automobili, novi materijali (nanotehnologija, reciklabilnost...), alternativna goriva (CNG, biogoriva), kontrola emisije (senzori i kontrole, katalizatori...), nova tehnologija pohrane energije, hibridna rješenja, energetski učinkovitiji sustavi propulzije (gorive ćelije, elektromobili...), pametne ceste s čipovima, nova tehnologija dizajniranja i proizvodnje vozila... neće biti dovoljni da riješe prometne gužve i ekološke probleme ne bude li novih, zaokruženih koncepata poput Muskova. Zanimljivo je da je jedna od najozbiljnijih zamjerki Hyperloopu to što nema - zahod.
O nečem sličnom kao što je Hyperloop maštali su i drugi. Ali rješenja tih vjernika u cijevi podrazumijevala su još nepostojeće tehnologije ili prevelike troškove. Primjerice, Robert M. Salter
predložio je Tubecraft, vozilo koje bi ljude prevozilo tunelom uz pomoć magnetne levitacije uz brzine od 22.000 km/h pa bi se od New Yorka do Los Angelesa stiglo za 21 minutu. U današnjim dolarima Salterovo rješenje stajalo bi 500 milijardi.
Osterove cijevi
Najbliži Musku, što se tiče detaljnosti plana korištenja cijevi za superbrze vožnje, je Daryl Oster koji godinama fanatično uporno razvija svoju viziju skupljanjem sitnih iznosa od 100 do 5000 dolara kroz intelektualni konzorcij ET3. Njegove cijevi nešto su uže od Muskovih, također su dignute iznad zemlje kao Muskove, ali predviđaju stvaranje potpunog vakuuma i korištenje specijalnih spojeva za hlađenje zbog održavanja supervodljivosti te druga sofisticiranija rješenja od Muskovih. Nisu nepostojeće tehnologije, ali su puno zahtjevnije od Muskovih, kao što je to, primjerice, održavanje punog vakuuma. Istina, iako bi tlak u Muskovim cijevima bio kao onaj na 45 kilometara, ipak zbog puno većeg otpora nego u Osterovoj viziji mora imati kompresor sa 436 konjskih snaga kako bi ispuhivao zrak iza kapsule umjesto da koristi maglev-tehnologiju kao Osterovo prometalo. Ipak, Musk je nekako uvjerljiviji...
