Malo koje riječi mogu odraslog čovjeka obradovati kao kad vam žena kaže da bi ona opet počela voziti. Nakon 17 godina skupljanja prašine i počasnog mjesta u ladici s ostalim “nebitnim” papirima, mala roza knjižica opet je ugledala svijetlo dana. S datumom valjanosti još nekih 30 ak godina i slikom iz srednje škole, važeća vozačka dozvola stajala je na stolu prije prve probne vožnje. Da vam budem iskren, ni sam ne znam tko je bio više uplašen, gospođa, ja ili susjeda kraj čijeg auta smo inače sparkirani u gradu.
Da stvari dobiju malo konteksta, hajdemo se vratiti mjesec i kusur dana unazad. Uz puno razmišljanja, nešto probnih vožnji i par vijećanja s pametnijima od mene, nakon dugo vremena kupili smo auto za grad. Izbor je pao na novog Renault Twinga, ali u električnoj izvedbi. Osim sentimentalnog razloga, jer nam je tamnoplavi Twingo prve generacije bio prvi auto koji smo imali, naslijeđen od njenih roditelja, ova zadnja generacija nam se dopala nakon prvih par kilometara probne vožnje. Drugi auto je postao potreba jer službeni automobil nije uvijek na raspolaganju, a biciklom je malo teže donijeti stvari s tržnice subotom ili pokupiti djecu s njemačkog po kiši.
Ali vratimo se na auto, od nečujne vožnje do radijusa okretanja koji bi i Austin Powers odobrio, ovaj mali autić je pravo čudo i iznenađenje za svakog tko ga je probao. A bogme ih se naredalo u zadnjih par vikenda, od bratića i kumova do susjeda, svi hoće probati električni auto. I kad su već svi isprobali i oduševili se, neki anđeoski glas kojeg inače čujem u drugačijim tonovima (npr. jesi li izvadio suđe iz suđerice ujutro?) mi je rekao: I ja bih probala voziti naš autić!
Moja žena, koja je zadnji put vozila onog tamnoplavog Twinga do svojih roditelja i nazad par puta, zbog koje sam sa svake svadbe trijezan išao kući dok je ona spavala na suvozačkom sjedalu, je rekla da bi ona opet počela voziti. Ona koju sam stalno poticao, govorio joj da tehnički vozi ispravno i da je jednako dobar vozač kao i drugi, da joj samo nedostaje iskustva. A možda je pomoglo i što joj se električni Twingo baš sviđa… Da ne idemo u detalje, skoro sam se rasplakao od sreće.
Dogovor je bio da nema puno odgađanja, krećemo za vikend kad nije velika gužva, ciljamo manje prometne ceste i idemo do vikendice jer trebam pokositi travu. Osim što je svibanj ove godine bio najkišovitiji od kad pamtim, nakosio sam se trave u mjesec dana koliko u zadnje dvije godine, kao da ne pada kiša nego supstrat za rast. No dobro, neće nas ništa obeshrabriti, pokušavam ne raditi pritisak na nju nego joj samo ponavljam na kojim križanjima treba malo pripaziti, vadimo “malo korištenu, skoro pa novu” vozačku koja je vidjela manje sunca od krtice koja neometano kopa tunele u mom travnjaku i idemo na prvu vožnju. Susjeda na balkonu gleda auto i maše ženi, piju kave zajedno pa je upoznata s pričom, svi troje se malo preznojavamo, ali svaki početak je težak.
Električni Twingo je idealan za nekog tko dugo nije sjeo u auto. Automobil je malen gabaritima iz vana, a opet dovoljno prostran unutra, pogotovo za mamu koja vozi dvoje djece po gradu. Električan je, pa ne mora razmišljati o benzinu, dieselu, ulju i zagrijavanju motora na hladna jutra, u garaži imamo običnu utičnicu i punimo ga svaki dan kao i mobitel. Možda jednog dana ugradimo i neki brži charger, ali i ovako je sasvim dovoljno brzo punjenje, za 12 sati se već napuni skoro do vrha od nule, a realno nikada ga ne ispraznimo do kraja. Tako da je svako jutro spreman za nekih 150 do 180 kilometara dometa, što je mojoj ženi dovoljno taman za radni tjedan, čak i ako ga zaboravi dopuniti. Naš auto ima parking senzore i kameru, što nekome možda zvuči kao nepotrebno u tako malom autu, ali vrijedi svake kune, jer kad se netko boji voziti, svako elektroničko pomagalo radi čuda za samopouzdanje. Mijenjanje brzina nije bio toliki problem, ali automatic je svakako bonus. Za početak smo stavili u B3 način vožnje, što znači da auto koristi kočenje elektromotora kada se pusti papučica gasa i nadopunjava se baterija, a još bitnije je da ona ima dojam kao da su u autu dvije kočnice i da ne može ići prebrzo.
I ono najvažnije, što ju je oduševilo, eco način vožnje. Mislim da će kod nas zeleni ECO gumbić biti trajno upaljen. Osim što daje veći doseg, eco način malo ograničava količinu “gasa” kojeg možete dodati. I dalje je tu onaj osjećaj instantnog odaziva kao i u drugim električnim autima, ali automobil ubrzava linearno, nema proklizavanja ni po kiši, a opet lijepo ubrzava i može se čovjek normalno ubaciti svugdje, čak i na bržu cestu sa sporedne.
Pitate se kako je prošla prva vožnja? Bez suza, znači potpuno suprotno od one zadnje vožnje kad su joj dva puta oduzeli prednost, po kiši, po noći, i kada se skoro okrenula na mokroj pruzi. Nesigurnost je nestajala čim smo se maknuli od drugih automobila i kada je mogla u miru voziti praznim cesticama do vikendice. Što je najbolje, čim nije čula motor nije bila svjesna da je u četvrtoj ili petoj brzini, kao što bi bila u klasičnom automobilu, i nije joj bilo problem ići 70-80 km/h, auto je jednako miran i tih kao da ide 15 km/h po parkingu. Isprobali smo se malo okretati na uskim mjestima, da može polako isprobati koliko joj treba od ruba do ruba, vozili smo se divnim cesticama za koje nisam ni znao da postoje, jer uvijek idemo bržim putem, a bila je toliko dobre volje da sam ju uspio nagovoriti da idemo u Samobor na kremšnite, po jednosmjernim cestama. Pobjeda za električni Twingo i za mene.
S ovim autom zbilja nema straha od vožnje, možemo se šaliti, ali kada je netko nesiguran onda ima strah od svega, a s ovim autom taj strah jednostavno nestaje. Jest da se sva ekipa davno poženila, ali ja jedva čekam iduću svadbu, krstitke ili rođenje djeteta. Ma može i roštilj, samo da ja ne vozim doma.
Sadržaj omogućio Renault Nissan Hrvatska.
