U subotnjoj propovijedi u Poljskoj papa Franjo poručio je tisućama mladih vjernika kako na ovaj svijet nisu došli da bi život proveli na kauču igrajući računalne igrice. Umjesto toga trebali bi se više posvetiti društvenom životu i politici kako bi sami stvorili pravedniji svijet.
Padaju od jednog metka?
Nije to prvi put da se papa bavi igricama. Početkom ovog mjeseca našao se poglavar Katoličke crkve s najpopularnijim youtuberima, jedan od njih tada mu je čak i darovao igricu. Bio je to neovisni role-play Undertale. Da se mlade podsjeća kako zbog igranja ne bi smjeli zanemarivati društveni život, zasigurno nije loše, ali uz igrice pune nasilja sve se više vežu imena masovnih ubojica. Još se sjećamo napisa kako je ubojica iz Münchena David Ali Sonboly bio pasionirani igrač popularnog Counter Strike: Sourcea. Robert Heimberger, voditelj bavarskog državnog ureda za suzbijanje kriminala, u izjavi za Reuters nakon krvavog događaja kazao je kako je Counter Strike: Source omiljena igra svakog pomahnitalog ubojice. Iako je očito kako je Heimberger otišao predaleko ovom svojom izjavom, činjenica je da su neki od masovnih ubojica posljednjih 20 godina doista bili predani igrači “first person shootera”, tj. “pucačina” u prvom licu, kako se igrice poput Counter Strikea u nas nazivaju. I Sonbolyjev je uzor, Anders Breivik koji je u svojem pohodu pobio 77 ljudi, igrao takvu igricu, bio je strastveni igrač Call of Dutyja. Evan Ramsey koji je ubio svojeg školskog kolegu i ravnatelja svoje škole u Bethelu na Aljasci jako je volio igrati Doom. U istrazi je o tome izjavio kako je u njegovoj omiljenoj igrici potrebno nekoga pogoditi osam ili devet puta prije nego što umre pa se, kako je rekao, začudio kada su njegove žrtve pale nakon jednog metka. Ipak, je li doista igranje igara izravno povezano s “okidačem” za masovno ubijanje?
– Igranje igrica nije razlog za masovno ubijanje. Istina, osim što su igrice zabava, one imaju negativnu konotaciju, mogu dovesti i do ovisnosti, no to bi bilo njihovo glavno negativno djelovanje. Za puno stvari danas možemo reći da je rezultat utjecaja igranja. Može se tvrditi kako igre potiču maštu i kreativnost pa je netko zbog toga čak i uspješan znanstvenik. Svoditi problem na igrice naivno je i tendenciozno – kaže dr. sc. Vlado Jukić, ravnatelj Psihijatrijske bolnice Vrapče u Zagrebu.
Podloga u indoktrinaciji
Stvari treba nazvati pravim imenom, kaže on:
– Podloga je u indoktrinaciji, ideologiji, pa i neprihvaćanju prilagodbe zemlji u kojoj su odlučili živjeti. Nažalost, danas možemo vidjeti djelovanje takve ideologije – kaže dr. Jukić. Ranije je ove godine objavljeno istraživanje sveučilišta u Oxfordu u kojem se također tvrdi kako igre nemaju utjecaja na agresivnost. Veći utjecaj na povećanje agresivnosti u tom istraživanju imalo je vrijeme potrošeno na igranje. Djeca koja bi igrala više od tri sata pokazivala su veću agresivnost. No još je nejasno je li taj utjecaj doista jednak onome koji, primjerice, imaju filmovi.
>> Pucačina koja je namjerno digla prašinu nije ništa osim loše i dosadne igre
Stvarnost je najveća iluzija, i nema savegane opciju. Zato uživajte u igricama.