Stanovi u kojima su prebivali, temeljito istraženi. Iz dobivenih uzoraka nije se moglo zaključiti ništa neobičnog, osim da je ljudsko. Izmijenili su se naraštaji, predaja je opstala, zapadavši u mit, u što se nije potpuno vjerovalo, dajući više značenja žrtvama nego tim zločincima. Pretpostavljali su da ih je dvojica, da će ih biti još, u skoroj budućnosti. Mislilo se da se ne šire, to bi bilo nevjerojatno za povjerovati.
Kolibe koje su ponovno podigli umjesto dvorca, bile su izvrgnute napadima, premještali su se dok nisu pronašli sigurno tlo, pod kojim se ne trese zemlja. Kad-tad suočavali su se, no napraviti novi zločin rezultiralo bi općim proganjanjem, što bi ih svakako dovršilo. Izlazeći ravno u napast koja ih je vodila, ponijeli su se ne sasvim ljudski u slobodnim krajevima, neistraženim, neucrtanim u većine karta. Prvo su lovili seljani, pa milicija, dok se nisu svojski pobunili ugledni građani.
U časovima su se međusobno osjećali kao nadomak, u buncanju u mislima, no bili su toliko stari da su to pribrajali starosti. Istinu pak nisu znali, dešavalo se za kasnih sati, kada seljani drže motke obješene. Gonili su ih u stupice, no vješto su im izmicali, pa su od toga odustali.
Odluči skinuti sa sebe svojstvo koje mu je dodijeljeno da bi se prepustio ljudima, ili skončati pod bodežom Blijedoga u neravnopravnoj borbi, jer što mu je on naudio. Vrijeme je izabiralo pravi trenutak za preobrazbu, što je predosjećao kao što se predosjeća preobrazba dana u noć.
Zategnulo se tkivo duž cijelog tijela, legne se u travu. Zemlja zamiriše, pomisao da bi ju mogao okusiti ili se valjati kao u blatu, da bi navukao neugodan miris što tjera ljude. Nije ih zamišljao s motkom u ruci, znajući da su od krvi, mesa, na što mu zabruje crijeva. Kao da se um smanjio na veličinu šake, bubri od žudnje za otvaranjem. U njemu se nije pojavilo nimalo zla, on o tome više nije razmišljao, poredak mu se činio kao stvoren za njega.
Stiskao je zube boreći se sa svojim mislima, kojima se opirao kao polučovjek. Nečiste svijesti, navali u zaselak gdje su na osmatračnicama stajali ljudi, što su nadzirali svoju sredinu. Prošuljao se pored njih ispustivši krik koji ih je uznemirio. Svjetla su bacali svukud, alarmirajući seljane da se podignu na noge. Za njih je to bio taj trenutak.
Zapjenili se oni, on se pitao koji je uzrok njihovom osujećivanju toliki niz naraštaja to ga je nosilo prema drvenim kućama u kojima su se pripremali. Da je jedan od njih, gledao bi s zadivljenijem kroz prozor, strepeći jedino da ne unakazi bližnje. Nije znao da iza njih stoji Blijedi, kojega nije nikako prozvao.
Djeca su drhturila iza prozora, vapijući za bliskima koji su pogubili glave u ratu protiv čovjeka koji je veći dio svog života bio sijed. Od najave do pojave zašao je mjesec u oblake, nije bilo mliječne trake svjetlosti da obasja njihove oči. Prema predaji, napunili su cijevi svakojakim mecima ne želeći dobrodošlicu.
Mogao je kretati se podjednako na četiri, dostižući brzinu četveronožne životinje ili na dvije, poput čovjeka. Osjećao je kako ga vrijeme svladava, čuo jedva primjetnu buku iz sela. Pucnjava ga je skretala s ravne putanje, umjesto da uskoči kroz ulazna vrata, zaobišao ih je, kako su previđali, prijeko polja, želeći se sukobiti s ljudskim u sebi. Sigurno će ga promašiti stotinjak metara, prije nego ga nanišane kao stalnu metu, uobičajeno podložnu ranjavanju. Njegova preobrazba bila je sijeda, ali mudra, naginjući skončanju.
Na časove ga priječila slika Blijedoga, neprestano bi poginjao čeljust. Uši su se micale na zvuk, te se preokrene sjetivši ga se okrenuta leđima otvorenih ruku. Zadnje noge izbace ga u zrak, usvojivši ponovno lik čovjeka.
– Ako je čovjek, svejedno ćemo pucati – reče predvodnik. – Znate li što je to – upita ih u punom žaru borbe.
Iako bi predvodnik poticao ljude dok doslovce ne izađu iz kože, pojava od dva metra ne htjede glasati se pred njim, prikaza u punoj snazi. Ne smetne ga vidno, nacilja u nebo, pritisne obarač pred stotinjak metara udaljenom metom. Vježbali su na metama u selu, mogli su pogoditi zvijer s te udaljenosti. Ruke mu nisu trzale, kao drugima. Navučene rukavicama imao je elastičan dodir, vjetar je hujao prstima. Spremno su čekale znak odobravanja, iskusan u lovu nije oklijevao, uputi dvocijevkom par metaka. U magli se vidjelo kako dišu.
Zastao je, pustivši da vidi hoće li se okrenuti od toliko pucnjave, što ga je zadovoljila, te mu se činilo da je u bezizlaznoj situaciji. Povukao se nekoliko koraka, ljudi su preletjeli preko njega stajući mu na tijelo.
Imao je priliku ravnopravno ga upucati, ali se sledio. Za njim nisu pošli, istrošivši posljednje metke.
– Jedan od posljednjih pokušaja da se preobraćam. Ljudsko tijelo može biti još opasnije. Što od toga imam kada se takvog stanja ne sjećam. Moram iskoristiti preostalo vrijeme da predam Blijedoga puku. Možda tako će me smatrati jednim od njih – reče ne učinivši štetu, pobjegavši.
Lovio ga je sluhom za bijela dana, obraćao se beznadno u povratu informacija, razgovarali su našavši zajednički jezik, nerazumljiv za obične ljude, djelomično shvatljiv po tonu. Blijedi je nesvjestan što mu se zbiva poslavši ljude da provjere, kako je bio sumnjičav prema svakome. Posljednje dane proveo je u jednom poznatom apartmanu u Europi, sučelice Blijedome koji se skitao svukud. Predstoji mu još jedna transforma, da bi iskoristio svoje odbrojane živote.
Oboje su predosjećali sudbinu, kako im nije bilo ravna, okomili se jedan na drugoga, iako se iz razgovora to nije dalo naslutiti, s jedinom razlikom da njemu nije bilo do rasipanja vremena. Čovječanstvu kao da nije bilo do da nagrne na njih čim ih ugledaju pozivajući se na zakonik, tobože da izbrišu razliku što ih dijeli, tako rado čitajući članke, izrezujući ih, lijepeći na zidove, da sami povjeruju u to što im se mota kao noćna životinja u kosi.
– Kako se riješiti te napasti – upitali su se u jednoj obitelji, u četiri oka. – Ovim zidovima penje se zeleno lišće, od daleke šume do mog prozora, ulaze u sobu kukci koji me cijelu noć grizu – ona je mlada – te me opsjedaju u snovima likovi iz predaja, ne znam što je gore.
– Odatle podočnjaci – zamijete njezini.
Provjerivši što je uz prozor, hitro isukuju noževe, stanu rezati grane rekavši, to je izbilo od neki dan. U našu kamenu kuću još će provaliti kobne životinje, nije li to nevjerojatno. Da, ima nešto u tome. To nije ništa što bi nas trebalo uznemiriti, pobrinut ćemo se da ne nikne dvaput.
To je bio znak da će se u blizini pojaviti. Usto jedina kuća gdje se rašlje prostrlo. Šutljivi ljudi, ne proslijede dalje znakove. Nitko se nije usudio tipkati dulje od članaka, dok kolajuće priče ne dobiju završetak.
