Mala crna kutijica iz radionice Clivea Sinclaira (kasnije sir Clivea) u Cambridgeu imala je za današnje pojmove smiješan jedan kilobajt RAM-a, slika je bila crno-bijela, zvuka nije bilo, a programi su se učitavali i podaci spremali na ne baš pouzdane audiokazete; nije bilo čak ni tipke za isključivanje.
Ali, pored niske cijene od 69,95 funti ili 99 dolara (za američko tržište proizvodila ga je tvrtka Timex u pogonima u Škotskoj, Portugalu i Poljskoj, uz brojne imitacije koje su se pojavile na tržištu) Sinclair ZX81 baš je tim svojim nedostacima mnoge uveo u računalni svijet, potičući snalažljivost i inovaciju da bi se našla rješenja kojima će se zaobići ograničene mogućnosti toga slabašnog, ali očaravajućeg stroja.
Neki ZX81 završili su i kod nas, da ne spominjemo njegova nasljednika Spectruma, koji se za tržištu kućnih računala već morao tući s Commodoreom i Amstradom. Dok je Apple od samog početka bio računalo za profesionalce (Apple II stajao je tadašnjih 1195 dolara, što bi, kad se uračuna inflacija, danas bilo više od tri i pol tisuće dolara), slabašna crna kutijica Clive Sinclaira bila je ulazak u računalni svijet koji si je većina zainteresiranih mogla priuštiti, djeca su ga mogla kupiti od ušteđenog džeparca, i zbog toga je bio ključan za razvoj informatike kod cijele jedne generacije korisnika.
Danas, kad se služimo PC-ima i Macovima, čiji je kapacitet zastrašujući u odnosu na ono što je i ZX81 i Apple II imao za ponuditi, a svaki mobitel ima veći kapacitet od računala na kojima je projektiran space shuttle, ožujak 1981. čini se davnom prošlošću poput vremena parne lokomotive ili poštanske diližanse. A to nije bilo baš tako davno, zar ne?
