Zašto ne volim mailove u petak u 16 sati? Iz istog razloga kao i većina drugih ljudi, jer znači da moram obaviti hitno nešto pod kraj radnog vremena, a niski start jer već nekih 20 minuta u igri, ili moram raditi za vikend. Mene je prošli vikend dočekala kombinacija oba dva.
Pokušavam se praviti da mail nije došao, ali OCD u meni ne može prihvatiti jedan boldani nepročitani mail na kraju tjedna pa se predajem i otvaram mail sa subjectom subota hitno: from kolega koji uvijek nešto komplicira, to meni koji sam već mislima u vikendu, subject “Za ovu subotu HHITNOOOOOO”. Obožavam kad još naglase to hitno sa dvadeset slova O previše, samo mi dolijeva ulje na vatru. No čitam dalje, početni upitnici iznad glave nestaju i lagano razvlačim osmjeh na ustima. Ukratko, je li bi mogao s Daciom Duster skočiti iz Zagreb do Splita i sudjelovati u najvećoj europskoj volonterskoj akciji pošumljavanja požarišta, Boranki? Pisalo je još par detalja, ultra pristojnih zamolbenih rečenica i nekakav program, ali ja sam u glavi već planirao put i razmišljao što trebam spakirati za ovakvu mini avanturu.
Preuzeo sam novi Duster sa 1.3 TCe motorom, 150 ks i automatik EDC mjenjačem odmah u petak navečer i napravio nešto kilometara da vidim kakvo je to novo čudo o kojem su svi pričali. S obzirom na to da sam vozio prethodne generacije, i benzin i diesel, i 4x2 i 4x4, očekivao sam samo kozmetičke promjene, no 150 ks u Dusteru je priča za sebe. Mir, tišina, vuče kad treba, ne čuje se kad radi, automatik prebacuje kad treba, kamere snimaju sve kuteve, i beba bi ga parkirala u petak navečer kad nema parkinga ni za lijek.
Trebalo se pripremiti i za sadnju drveća i boravak u prirodi, pa sam obukao preuske traperice, idealno za saginjanje, crnu majicu da privlači više sunca, sunčane jer ipak idem na more i ruksak sa 6 metričkih tona fotoopreme. Baš pravi odabir za boravak u prirodi. Ni voda, ni hrana, ni nekakve rukavice, možda spremanje za put u 5 ujutro i nije bila dobra opcija. S obzirom na to da je akcija pošumljavanja započinjala rano ujutro, trebalo je krenuti još ranije. Dacia je po autoputu i po gradu iznenađujuće agilna, a EDC mjenjač je više nego dobrodošao za duge vožnje i gradske gužve. Čim uđete na autoput najbolje je odmah postaviti tempomat jer ne očekujete toliko ubrzanja u 6 brzini u maloj Daciji, pa se kazaljka vrlo brzo popne u neželjeno područje peteroznamenkastih kazni. Nakon još uspavanog Karlovca, magle dobrim dijelom Like i niskih temperatura na kopnu, u Dalmaciji me dočekalo predivno sunčano vrijeme, što me i natjeralo na razmišljanje. Zašto nikada do sada nisam odradio ovakvu nekakvu volontersku akciju? Stalno čitam o tome, čak sam se i interesirao što sve postoji u Hrvatskoj, a stvarno puno toga ima, no uvijek u zadnji čas nađem neki (sebi opravdani) izgovor zašto ipak sutra neću. A Boranka je zbilja idealna za to. Mislim da svi mi tijekom ljeta gledamo ta požarom poharana područja i uz knedlu u grlu mislimo šteta prirode, da se barem to može nekako brže oporaviti i zazeleniti. E pa sad je bio red na meni da nešto napravim po tom pitanju, i zbilja sam bio sretan.
Uz obvezno stajanje na Ziru i slanje fotki na sve Whatsapp grupe, put je prošao relativno brzo i došao sam do dijela Splita gdje sam se morao osloniti na navigaciju. Pošto Google nije bio najsretniji s adresom i davao neke čudne rute, odlučio sam vjerovati Dacijinoj navigaciji i dobro odlučio. Uz dosta oštrih zavoja i poštenih uzbrdica, Duster i ja nacrtali smo se na parkingu u mjestu Donje sitno gdje su stotine volontera primali upute i kretali uzbrdo posaditi svoje drvce. Ekipa iz Saveza izviđača i Hrvatskih šuma je sve koordinirala i zbilja su napravili odličan posao, pogotovo za nas nadobudne iz Zagreba koji smo u divljinu došli u starkama i trapericama. Od hrane, vode, voća, krampova, sadnica, sve je bilo osigurano, a volonteri su bezbrižno mogli saditi do mile volje. Sami pogled na brdo puno ljudi svih dobnih skupina i naglasaka nekako daje dojam da nije sve tako crno, da nisu sve nove generacije nesposobne i da još uvijek ima ljudi koji ne misle samo na sebe već i na druge.
Pun elana i samopouzdanja krećem za 30 godina mlađim klincima i shvaćam da je moj domet nekih 20 metara uzbrdo i da ovo neće biti jednostavno kao što sam mislio. Gledam kamenje i stijene, gledam svoje starke, gledam djecu kako idu uzbrdo kao da se šeću po plaži i mijenjam taktiku. Odokativno, put je dovoljno širok za jedan SUV, a ja dovoljno ohrabren Daciom Duster i popisom dodatne opreme pa sjedam, palim klimu i krećem “kozjom stazom” prema ostatku društva. Tak’ se da planinariti.
Uz nezaobilazan jezik van i spuštene sve prozore, krećem uzbrdo. Pazim da ne idem uz rub i da ne probušim gume i lagano napredujem uzbrdo. Iako je moj posao bio ne davati previše gasa i okretati volan, off road vožnja je poseban gušt, pogotovo uz ovoliko elektronike. Za početak, mijenjanje brzina zaboravite, EDC mjenjač skoro pa čita misli tako da nije bilo potrebe za manualnom intervencijom. Hill assist i kontrola proklizavanja znače da pred drugima izgledate kao da znate što radite i ne obaziru se na vas previše. Nizbrdo je slična stvar, pomoć pri silasku niz nizbrdicu kontrolira situaciju, na meni je bilo samo da se ne zaigram na ravnijim dijelovima. Planinarenje je zbilja prekrasan hobi, ali penjanje terencem po ovakvom terenu je još bolje.
Brzo stižem ostale i pridružujem se sađenju. Volonteri su očito navikli na “newbie” kao ja pa me par Amerikanaca, koji skoro svake godine dolaze u Hrvatsku na more, pozvao da sadim s njima. Pričam malo s njima i počinjem shvaćati zašto toliko ljudi sve više volontira. Osjećaj da si nešto napravio svojim rukama za dobrobit svih drugih je neprocjenjiv. Neke stvari, poput borove šume uzimamo zdravo za gotovo, a kada vam netko objasni što samo jedan bor radi u prirodi i kada vidite da je grupa ljudi odvojila subotnje jutro i posadila preko 1.000 borova, postane vam jasno zašto je Boranka postala najveća volonterska kampanja pošumljavanja požarišta u čitavoj Europi.
Odjednom žuljevi na rukama više ne bole, strah od zmija ispod kamena nestaje i jedino što vam prolazi kroz glavu je koje bi bilo idealno mjesto za posaditi sljedeći bor. Nakon 12 sadnica ne osjećam leđa i ruke, zaključujem da je dosta za danas i da sutra krećem u teretanu. Dok sam ja došao k sebi ostali su se već spustili praktički do grada i ostao sam sam s Daciom usred ničega. Koliko god je dobra po gradu s novim motorom i automatskim mjenjačem, toliko je dobra i ovdje, carstvu stijena, kržljavih grmlja i suhe zemlje. Da ne govorimo o tome da je auto došao tamo gdje ja nisam mogao.
Zato u povratku stajem blizu Šibenika i tražim jednu stazicu kojom sam davno kao klinac prolazio dok smo brali pinjole za bakinu pitu od jabuka, kao, da pogledam ima li još pinjola. Moglo je biti i zlata po zemlji, ali ja sam se toliko uživio u isprobavanje svojih off road vještina da sam odjednom upao na plažu i iznenadio tih par kupača kako sam uopće došao do tamo. Kada pogledate Daciu izgleda kao povišeni obiteljski SUV, ali njegove sposobnosti su zbilja iznenađujuće. Dusterov sofisticirani ovjes upija rupe, neravnine i postojeće dublje tragove i predvidljivo kontrolira kretanje karoserije. Baš zbog toga ne bacate se toliko na sjedalu i imate puno opušteniji osjećaj vožnje po takvim terenima. Novi motor također je profinjeniji, što se osjeti i na cesti i van nje.
Sađenje borova u opožarenim dijelovima Dalmacije naučilo me na dvije stvari, da cijenim male stvari u životu jer i najobičniji bor može činiti tako veliku razliku. A druga je da ne trebam maštati o reliju Dakar nego da ga mogu isprobavati vikendom kad god hoću s novom Daciom Duster.
Sadržaj omogućio Renault Nissan Hrvatska.
