Suvremena hrvatska ekonomska misao danas je zamalo apsolutno usmjerena prema rješenjima koja su redom prirođena neoliberalnoj ekonomskoj doktrini. Situacija je paradoksalna: čak i oni koji bi se možda javno uvrijedili da ih nazovete ekonomskim neoliberalom, sljedbenikom čikaške škole Miltona Friedmana, danas odlučno javno predlažu upravo ono što bi predložio danas ozloglašeni, a nekad najutjecajniji ekonomist u posljednjih 50 godina.
Čak i hrvatski novinari danas vrlo agresivno pozivaju ne samo na rezanje proračuna nego i smanjenje plaća zaposlenima u državnoj administraciji, smanjenje broja zaposlenih u državnim službama, zazivaju bolno restrukturiranje javnih poduzeća i zdravstva, produljivanje radnog vijeka, ukidanje "parafiskalnih" nameta, rezanje povlaštenih mirovina, vraćanje ljudi iz mirovine u radnu aktivnost, smanjivanje radnih prava i stanjivanje sindikalnih prava kako bi se tržište rada učinilo fleksibilnijim, a prihvatljiv im je čak i nastavak ozloglašene privatizacije. Čak su se i novinari prestali pitati što to zapravo zazivamo – možda, prema Friedmanovoj utopiji, neregulirano te zbog toga tobože superučinkovito društvo temeljeno na privatnoj inicijativi i što većim količinama laissez faire?
Danas ekonomisti bliski HDZ-u, baš kao i esdepeovci, sve spremnije traže način kako da širokim masama prodaju priču da mnogo toga treba srezati, smanjiti, odreći se koječega, prokrčiti... kako bi nam nakon krize opet bilo bolje. Teza je vrlo jednostavna: ništa se drugo ne može napraviti. U Hrvatskoj naprosto nije moguća poticajna ekonomska politika. A mora se priznati da svima, pa i novinarima, takve teze usred ove duboke ekonomske i moralne krize hrvatskog društva nije teško prihvatiti te se nadati nekakvom napretku kao posljedici neoliberalnih ekonomskih poteza. Postoje, međutim, dva problema: 1. najnovija svjetska financijska kriza, praćena fiskalnom krizom velikog broja država, razotkrila je da neoliberalna rješenja nisu model održivog razvoja (upravo suprotno); 2. povijesni podaci pokazuju da zemlje koje su primjenjivale neoliberalnu ekonomsku doktrinu možda iskazuju u određenom razdoblju više stope gospodarskog rasta, ali usto dolazi i do radikalne redistribucije nacionalnog bogatstva u korist bogatih i inozemnih korporacija.
Instiktivna primjena
Danas je potpuno jasno da se u svim krizama neoliberalistički koncept nametnuo kao model razmišljanja. Može li se od njega pobjeći, ne mogu odgovoriti ni najmoćnije nacije, a ne samo Hrvatska. Svi su danas toliko indoktrinirani neoliberalističkim ekonomskim konceptom da ga, može se reći, primjenjuju instinktivno. Leži li upravo u tome velika opasnost, treba li zvoniti na uzbunu?
Više vrlo uglednih istraživača uspjelo je upornim prikupljanjem arhivske građe upozoriti na to da se već pedesetak godina indoktrinirani pobornici neoliberalizma koriste uraganima, ratovima, ekonomskim, financijskim i političkim krizama, potresima, požarima, epidemijama, javnim nemirima... kako bi izgurali ireverzibilne socio-ekonomske promjene. Upravo tako i mi, uspaničeni usred teške ekonomske krize, zazivamo promjene koje će dugoročno utjecati na kvalitetu našeg života i ne pomišljajući da bi trebalo dvaput promisliti hoće li nam kvaliteta života zbog tih promjena dugoročno biti bolja ili lošija. Primjerice, poslodavci, političari i novinari hrabro zazivaju rezanje praktično svih "parafiskalnih" nameta, a pri tome svi u trenu zaboravljaju da su ti nameti ipak neki izvori prihoda koji jamči realizaciju vrlo važnih društvenih funkcija.
U krizi prestajemo razmišljati suptilno. Zaboravljamo da nikako nije isto tražiti, primjerice, smanjivanje poreznih tereta na plaće od dvije do pet tisuća eura, koje se u Hrvatskoj oporezuju drakonski, a u Europi su prosječne, kao što neki jednostavno traže češljanje javnih poduzeća od navodno strašnog viška ljudi i iracionalnosti. Prvo je logičan i razvoju podređen potez, a drugi bi lako mogao biti simbol neoliberalnih škara koje će stvoriti novu vojsku nezaposlenih i trajno siromašnih, dok će, primjerice u privatiziranom HEP-u, vrhnje ubirati neki novi energetski tajkuni ili stranci.
Isto tako, ne pitamo se želimo li baš vraćati masovno ljude iz mirovine te proizvesti novu kastu socijalno dezorijentiranih. Želimo li jednog dana zaista raditi do sedamdesete ili sedamdeset i pete u društvu u kojem ćemo imati četvrtinu bolnica manje? Sve spomenuto predmetom je vrlo ozbiljnih razgovora ljudi koji imaju i te kakav utjecaj u Hrvatskoj, nisu to tlapnje sada već stogodišnjeg duha preminulog Miltona Friedmana, koji sada lebdi iznad nas te smatra da mu se ukazala odlična prilika.
Kriza je u Hrvatskoj!
Kako u uvjetima različitih kriza funkcionira logika ekonomista čikaške škole, tj. neoliberalne ekonomske ideje, jako je dobro dokumentirala u "Doktrini šoka" Naomi Klein. Upozorila je na to da su mnogi u New Orleansu netom nakon užasa koji je za sobom ostavio uragan Katrina u stravičnom neredu, smradu kemijskog zagađenja i leševa odmah prepoznali šansu za stvaranje manjeg i sigurnijeg grada prelaskom s projekta javne potpore gradnji kuća na komercijalne projekte gradnje stanova. A sam Milton Friedman napisao je članak u kojem je upozorio da su škole New Orelansa postale kao i domovi građana obične ruine: "To je tragedija. Ali, to je i prilika za radikalnu reformu školskog sustava", tvrdio je tada 94-godišnji Friedman te predložio da se obiteljima osiguraju vaučeri kojima će ubuduće plaćati privatne škole. Na taj je način neoliberalistička reforma zauvijek, pod plaštom prirodne katastrofe, promijenila stanje javnog školstva u New Orleansu. Stari liberal iskoristio je krizu i u svom američkom dvorištu, baš kao što su se on i njegovi sljedbenici krizom koristili kao prijateljicom na stotine puta u Čileu, Argentini, Rusiji, Poljskoj, Urugvaju, Peruu, Indoneziji, Šri Lanki, Velikoj Britaniji, Hrvatskoj... Prije uragana Katrina na području New Orleansa bile su 123 javne škole.
Ostale su samo četiri. Isto tako, prije uragana Katrina učitelji New Orelansa imali su izuzetno jaku zaštitu sindikata, a nakon njega ta zaštita jednostavno je puknula. I na drugom pak kraju svijeta, u Šri Lanki, nakon tsunamija, neoliberalna ideja također je vidjela šansu. Umjesto da počnu obnovu starih ribarskih naselja na obali, neoliberali su odlučili graditi suvremene turističke komplekse. Zvuči napredno i primamljivo, ali je imalo tragičan utjecaj na sudbinu tisuća ljudi koji su dotad živjeli na obali. Neoliberali su jednostavno dobili priliku da ih kao "počiste" s njihove obale.
No, valja paziti da se nekog neoliberala ne zamijeni s liberalnim, slobodoumnim borcem za građanska prava. Nikako. To bi bilo zastarjelo shvaćanje. Pretežito je riječ o vrlo konzervativnim predstavnicima interesa krupnog kapitala koji su pomagali, incirali i finanancirali neoliberalne promjene u cijelom nizu zemalja. Milton Friedman i njegovi indoktrinirani sljedbenici imali su zastrašujuću razinu utjecaja na američke predsjednike, britanske ministre, ruske političare i oligarhe, međunarodone institucije kao što su MMF i Svjetska banka te posebno na neke od najokrutnijih režima u suvremenoj političkoj povijesti. Pustili su duboko korijenje i svuda krize koristili po oprobanoj recepturi za promjene s kojih više nema povratka na staro – od Čilea do Iraka. Ako danas zavirite u Wikipediju, tamo ćete pročitati da su tri četvrtine svjetskih ekonomista pod snažnim utjecajem neoliberalne ekonomske doktrine.
A u Hrvatskoj bi se moglo reći da je riječ o devet desetina. Nitko, naravno, od naših ekonomista neće lako priznati da je indoktrinirani friedmanovac, svojevrsni taliban slobodnog tržišta, ali sve što smo mogli čuti od početka svjetske financijske krize od "relevantne" domaće ekonomske misli koja uopće nije bila sposobna predvidjeti krizu zapravo su neoliberalni recepti štednje, rezanja i odricanja, a sve kako bi se poduzetnicima i ekonomiji dala šansa. Jasno je da treba biti oprezan i pažljivo vući fiskalne i monetarne poteze, jasno je da je javna potrošnja u Hrvatskoj prevelika i često krivo usmjerena, jasno je da poduzetnicima treba dati šansu, ali teško da će mjere radikalne štednje i rezova biti neki čudotvorni lijek za krizu. U Hrvatskoj se zbog krize, na žalost, sve više približavamo točki u kojoj ćemo vjerojatno čuti vrlo radikalne pozive na šok-terapiju, a to znači da ćemo se posve naći na polju u kojem će se već i terminološki moći prepoznati nemilosrdna ruka neoliberalizma koja je nepovratno promijenila lice mnogih ekonomija na svim kontinentima.
Mnogi su nam stručnjaci na ove teze rekli da smo u Hrvatskoj daleko od neoliberalizma kao modela te da se zapravo trebamo brinuti zbog bježanja od tržišnih načela – u agrarnoj, industrijskoj, energetskoj politici još imamo previše primjera nespojivih sa zdravim tržištem. Isto tako, očito je da mnogi političari zbog otpora radnika, seljaka, umirovljenika i umirovljenih branitelja smatraju da neoliberalna avantura nije realna opcija te se stoga i ne moramo zabrinjavati jer ionako nitko ne može napraviti ništa "konstruktivno". Međutim, i jedni i drugi time promašuju poentu: oba razloga ne upozoravaju na to da bi temeljni neoliberalni recept (deregulacija, liberalizacija, privatizacija i smanjenje socijalnih davanja) uopće trebalo biti rješenje, bilo kratkoročno bilo dugoročno. Dakle, uz izostanak složenih ekonomskih politika, teško da išta možemo napraviti sa sve pomodnijim prijedlozima raznoraznih rezanja i krčenja šikare.
Politika poticaja
Usporedimo samo gdje smo trenutačno u odnosu na zemlje iz kojih je kriza krenula. Oni najpogođeniji posljedicama primjene neoliberalne doktrine u financijskom sektoru još raspravljaju o za i protiv laganog povlačenja robusne politike poticaja bez presedana u suvremenoj povijesti. Ne samo da su centralne banke SAD-a i najjačih zapadnih zemalja spustile kamate na rekordno niske razine nego su i za potrebe poticaja podignuli i proračunske deficite također na rekordne razine, smišljeni su i novi pojmovi poput "quantitative easing" koji zapravo znači emitiranje novog novca za kupnju dugoročnijih vrijednosnica, što je dalo novu dimenziju ekspanzivnoj monetarnoj politici. Sve te zemlje sada procjenjuju da je još prerano za okretanje leđa poticajima. Europa ima poseban problem. Fiskalna stabilnost Grčke, Portugala, Španjolske, Irske... zahtijevala je povećanje depozita i rezanje trošenja. Bankroti zapadnoeuropskih država riječ je koja visi u zraku. Nestao je optimizam da će putanja krize imati V oblik. Globalno se sve više govori o W krizi, krizi s dvostrukim dnom. Dok sve više raste zabrinutost za budućnost eura, na drugom kraju planeta o Japanu se može raspredati kao o zemlji s najdubljim dugoročnim strukturalnim fiskalnim problemima zbog niska rasta i strašnog javnog duga. Za razliku od toga, kineska centralna vlast polako počinje stezati kreditiranje kako bi zaustavila inflaciju i stvaranje vrijednosnih mjehura različite vrste imovine, Brazil je počeo kočiti svoje fiskalne poticaje, a indijska centralna banka, koja je podignula rezervacije, također počinje kočiti.
Dakle, svi imaju neke svoje specifične situacije i probleme i svi traže sebi primjerena rješenja, kako veliki i moćni, tako i tzv. tranzicijske zemlje. A ono što je zajedničko svima u tako složenom, isprepletenom, a ipak različitom svijetu u kojem svatko muči svoje glavobolje jest to da nitko, ali nitko, poput nas, nije čekao, dočekao i proveo znatan dio krize, a da nije pokušao napraviti ništa stimulativno za ekonomiju. I dok su svi pokušali proaktivnom fiskalnom i monetarnom politikom bježati od požara koji je u najmoćnijim ekonomijama proizvela neoliberalna doktrina koja se otrgnula kontroli u pohlepnom financijskom sektoru, naša ekonomska misao isključivo je zazivala neoliberalna rješenja. Nismo radili ništa, gunđali smo kao da smo bogati stari neoliberali kojima je pun kufer socijalizma u glavama.
To je isto kao da smo se pravili mrtvi i nadali se da će nas život, uz manje prava, a više rada i odricanja, u budućnosti možda jednom osoviti na noge. To što smo uveli harač i druge krizne namete samo je dokaz da smo bili potpuno dezorijentirani. Isto tako, da nije bilo oslobađanja dijela bankovnih depozita kod HNB-a, ne bi bilo apsolutno ništa od bilo kakve aktivne uloge države u pokušaju ublažavanja ekonomske krize. Ali ni to nije zapravo potez države, nego centralne banke, što bi čak i Friedman pogurao. A ostalo što smo smislili do sada? Fondovi za gospodarsku suradnju po volumenu su intervencije toliko mali da je riječ zapravo o promidžbenom projektu. Projekt poticanja kupnje stanova zapravo je pokušaj spašavanja dijela banaka koje su lakomisleno i pohlepno pratile projekte na užarenom nekretninskom tržištu, ali je i poprilično nerealan.
Nisam dugo cuo vecu hrpu pro-komunistickih gluposti. Autor ocigledno i dalje zivi negdje u ranom 20. stoljecu (negdje u listopadu 1917) i cita Das Kapital svaki dan. Kina koja je zadnja nominalno (velika) komunisticka zemlja na svijetu je procvala onog trena kad se u praksi odrekla komunizma, a autor bi da se hrvatska vraca tamo?!?!? Gluposti svjetskih razmjera.