Premda optimizma ne nedostaje u očekivanja (i) od ovogodišnje sezone, turistički djelatnici ipak s nelagodom dočekuju vijesti o usporavanju gospodarstava na tri ključna tržišta - Njemačkoj, Italiji i Velikoj Britaniji. Zasad se računa s prometima na tragu lanjskih, no s padom dobiti turističke kompanije najavile su rezanje ulaganja.
Prema podacima prvog Turističkog impulsa koji će kvartalno provoditi Hrvatska udruga za turizam na čelu s bivšim ministrom Veljkom Ostojićem, 15-ak najvećih turističkih kompanija koje ostvaruju 81 posto dobiti hotelskog sektora, računa sa sedam posto većim prihodima. Istodobno, kalkuliraju da i slijedi rast troškova rada od 8,6 posto te pad dobiti od 4,8 posto. S takvim očekivanja hotelske kuće najavljuju rezanje investicija za petinu u usporedbi s prošlom godinom. Prema Ostojićevim riječima u 2020. i 2021. ulaganja će dodatno pasti za trećinu u odnosu na dvogodišnje razdoblje od 2018. i 2019. godine. U rezu investicija s 84 posto prednjačit će turistička naselja i hoteli s 36 posto, dok bi ulaganja u kampove trebala nastaviti rasti za 30 posto u odnosu na lanjske rezultate.
Turska mami cijenama
“Svi dionici u turizmu su svjesni da je razdoblje visokih stopa rasta fizičkih pokazatelja u turizmu iza nas. Dominantno obilježje ove i narednih godina je neizvjesnost koja je potaknuta s dva trenda. Prvi je opća nesigurnost u snagu europskog gospodarstva. Tri emitivna tržišta koja Hrvatskoj donose gotovo 30 posto ukupnih noćenja, Njemačka, Italija i Velika Britanija, bilježe usporavanje gospodarstva, a dodatnu nervozu uzrokuje neizvjesnost oko Brexita. Drugi je povratak istočnomediteranskih tržišta prije svega Turske, koja bilježi veliku potražnju temeljenu na niskim subvencioniranim cijenama”, objašnjava Veljko Ostojić.
Domaće tržište obilježava dominantan trend rasta troškova, prije svega rada. Anketa HUT-a pokazala je da su najveće domaće kompanije u “škarama” usporavanja godišnje stope prihoda za 11,4 posto u odnosu na 2018. i kumulativnog rasta troškova rada od 18,4 posto u 2018. i 2019. “S obzirom na to da turizam u Hrvatskoj čini gotovo 20 posto BDP-a, smatramo da su ovakva očekivanja upozoravajuća, ne samo za turizam nego i za čitavo gospodarstvo. Smatram da bi poticajnim mjerama trebali preokrenuti takve trendove i osigurati bolje poslovno okruženje za turizam kao jedan od malobrojnih sektora koji ima potencijal privlačenja dodatnih investicija od oko tri milijarde eura, dodatnog zapošljavanja, povećanja plaća i ukupnog standarda zaposlenih”, napominje Ostojić.
Pitanje duga
Najava rezanja investiranja u hotele ne čudi Željka Lovrinčevića iz Ekonomskog instituta. “Investicijski ciklus velikih hotelijera vjerojatno je došao do vrhunca u 2018. i sad ga završavaju. Treba imati na umu da ulaganja u hotele imaju iznimno niske povrate, u prosjeku su prije krize iznosili oko 3,5 posto, a ostvaruju se u dugom roku, i 30-ak godina. No, to je prije svega pitanje pojedinačnih bilanci, odnosno koliko su se pojedine jako tvrtke ispružile u zaduživanju”, smatra.
Problem hotelijera dio je šire priče neravnoteža u turizmu. Lovrinčević ističe da za razliku od hotela, apartmanizacija i kampovi ne cvjetaju slučajno. “Apartmanizacija je porezno najlukrativnija jer se porez na dohodak plaća paušalno, nesrazmjerno s prihodima, a istodobno ne postoji porez na nekretnine. U kampovima se eksploatira renta i koristi velik prostor, a s iznimkom PDV-a, ni od njih gotovo nema poreznih prihoda”, kaže Lovrinčević dodajući da je pečat svemu tome još udarila legalizacija.
Porezno subvencioniranje dovelo je do masovne apartmanizacije obale i narušavanja kvalitete destinacije, ali i razvijanja kulture “života od rente” što bi se moglo pokazati pogubnim za društvo u dugom roku. Pojednostavljeno, razvijanje hotela s pet zvjezdica ne prati adekvatno razvijanje ponude destinacije na isti “broj zvjezdica”, od ugostiteljske ponude do popratnih sadržaja. Bez poreza na nekretnine, uz minimalne porezne priljeve od dohotka, lokalne jedinice nisu sposobne financijski ulagati u infrastrukturu što eklatantno ilustriraju problemi gospodarenja otpadom ili opterećenjem vodovodne mreže u ljetnim mjesecima. Tako su, unatoč svim naporima, obala i priobalje i dalje najvećim dijelom ‘mrtvi’ izvan toplih mjeseci godine.
Lovrinčević podcrtava da se u postojećoj konstelaciji troši puno resursa pri čemu korist ima manjina, a ne društvo u cjelini, što pripisuje kalkuliranju izbornom bazom. Preduvjet, kaže, ispravljanja anomalija kojim bi prostor prestao funkcionirati isključivo u sezoni, a zamro u ostatku godine, barem u prvom koraku mogao bi započeti - racionalnim oporezivanjem.
