Naftaš, tekstilac, bankar, hotelijer... Sve je to Dragutin Biondić, tajkun čije se ime nakon niza godina anonimnosti sada povlači po medijima zbog propasti Centar banke u kojoj je 15 godina bio većinski vlasnik.
Kao i još nekim sadašnjim tajkunima, i Dragutinu Biondiću bogatstvo je stvorio otac Joso, za socijalizma direktor u nekoliko tvrtki. Zadnja u nizu bio je Predrag Heruc, zagrebačka tekstilna tvornica sa stoljetnom tradicijom, nazvana po poginulome partizanskom komesaru, koju je stariji Biondić uspio privatizirati i time započeti stvaranje današnjeg koncerna. Jedna je od razlika između njegova sina i dijela ostalih tajkuna u tome što Dragutin Biondić ima sveučilišnu naobrazbu, a i vlastitu karijeru. Doduše, u njoj su mu zacijelo pomogli očevi kontakti pa se tako nakon diplome na Ekonomskom fakultetu 1985. zaposlio u Radi Končaru. Krajem 80-ih radi kao njihov predstavnik u Maleziji, potom postaje direktor vanjske trgovine, a onda 1992. prelazi u Inu. Hrvatsku naftnu kompaniju tada vodi očev prijatelj Nikica Valentić. Kad je Valentić nedugo zatim preuzeo mjesto premijera, njegov nasljednik na mjestu generalnog direktora Ine Franjo Gregurić postavio je Biondića na važan položaj direktora Ina Commercea.
U međuvremenu je otac Joso Biondić uložio desetke milijuna njemačkih maraka i redom kupio: dvije tvornice papira i kartonske ambalaže (Lipa Mill i Ivica Lovinčić), riječkog proizvođača namještaja Domus i udjel u zagrebačkom hotelu Internacional, ispred kojeg je sagradio poslovnu zgradu za Kreditnu banku, u kojoj je suvlasnik s Ivicom Todorićem.
Pogon u Velikom Trgovišću
Otac Joso početkom 1995. nenadano je umro pa je sin napustio Inu i postao direktor Heruca, što ostaje do danas. – Mogao sam ostati u Ini i baviti se poslom koji volim, prodati naslijeđene dionice i ugodno živjeti, no ja sam ipak otišao u Heruc, upustio se u borbu i preuzeo brigu o sudbini 2000 zaposlenika – rekao je kasnije u jednom intervjuu Biondić.
Biondići su se znali oportuno postaviti prema vlasti pa je tako 1995. Heruc sagradio novi proizvodni pogon upravo u Velikom Trgovišću, rodnom mjestu tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana.
I Biondić mlađi nastavio je širiti Heruc u svim smjerovima. Nakon što je propala kupnja zagrebačkog hotela Dubrovnik, krajem 1995. kupio je prestižnu Villu Dubrovnik, s možda najljepšim pogledom na taj grad. Uskoro je na naslovnici Nacionala izašao tekst pod naslovom "Nikica Valentić dao je svome prijatelju Biondiću deset milijuna iz proračuna da kupi Vilu Dubrovnik". U tekstu se citira pismo Nevena Barača, direktora Dubrovačke banke, upućeno u prosincu 1995. premijeru Zlatku Mateši. Tamo bankar tvrdi da mu je bivši premijer Valentić u travnju 1995. dao nalog da od 25 milijuna kuna državne pomoći dubrovačkim hotelima, sa 10 milijuna kuna, s kamatom u visini eskontne stope – dakle neusporedivo povoljnije od tadašnjih uvjeta na tržištu – kreditira Heruc. Čini se da ni prepredeni Barač nije bio svjestan dokle sežu veze Biondićevih i da je njegovo pismo krivo adresirano. Premijer Mateša u to je doba, osim u Vladi, sjedio i u NO-u Heruca.
Već u idućem broju Nacionala, u intervjuu Ivi Pukaniću, Biondić je Baračeve navode nazvao insinuacijama. Tvrdio je da kredit koji je dobio od Dubrovačke banke nema veze s Nikicom Valentićem i zanijekao da je tim novcem kupljena Villa Dubrovnik o kojoj su uskoro u superlativima pisali neki od vodećih svjetskih medija.
Nakon što je Anđelku Leki prodao udjel u hotelu Internacional, Biondić junior nastavio je kupovati pa je 1997. dao 57 milijuna kuna za 93,59 posto dionica Centar banke; prije toga prodao je svoj udjel od 43 posto u Kreditnoj banci. Centar banku je 1992. osnovao PBZ, koji je u to doba završio u sanaciji.
Heruc ostao na 3 trgovine
Nakon tog, velikog poslovnog poteza Biondić je švicarskoj tvrtki Model Group 2001. prodao udjel u Industriji ambalaže Ivica Lovinčić, a 2007. potpuno raskida s papirnom industrijom, prodaje Lipu Mill. Prodao je i paket od 28% dionica u Croatiji Recordsu i na svemu tome lijepo zaradio.
Na Nacionalovoj listi najbogatijih Hrvata objavljenoj 2002. Biondić je zauzeo 12. mjesto s bogatstvom procijenjenim na 40 milijuna eura. Nacional je tada pisao da je "posao u koji ga je uveo otac još više razgranao". U međuvremenu su se pojavili novi, veći igrači pa, iako je zadržao otprilike isti kapital, na listi iz 2006. Biondić je tek na 36. mjestu. Nije sklon eksponiranju, u gradu ga ne prepoznaju, bogat je i anoniman. Promocija obitelji počinje tek s dolaskom njegove druge supruge Lane Biondić koja, osim što piše laganu literaturu, dizajnira vlastitu liniju ženske odjeće. Preko tvrtke Heruc Galeria počeli su se baviti visokim modnim biznisom, barem jednom godišnje priređivali su blještave modne spektakle i angažirali skupe strane manekenke. A onda je počela kriza. Tvrtka Estare Culto, uz spomenutu tvornicu u Velikom Trgovišću, prodana je svom direktoru Nikoli Mikiću. Unatoč velikim očekivanjima, u zadnje četiri godine Heruc Galeria akumulirala je 20 milijuna kuna gubitka. Od sveg tekstila koji se proteže kroz povijest Heruca ostale su im još samo tri trgovine. Zbog nekih boljih ulaganja Heruc grupa ipak bilježi po 30-ak milijuna kuna prihoda i po milijun eura dobiti godišnje. Rezultati za 2013. sigurno neće biti tako dobri.
>> Klijenti Centar banke iznenađeni, J&T banka traži od njih novac!
