Baš poput francuskog predsjednika Francoisa Hollandea prije godinu dana, novi talijanski premijer Enrico Letta otrčao je nakon izbora u Berlin s istom porukom: Italija će poštivati fiskalnu disciplinu, no Europa mora učiniti više na promicanju rasta.
- Bude li Europa podržavala samo loše vijesti, štednju, bit će sve više pokreta protiv Europe, rekao je njemačkoj kancelarki Angeli Merkel.
Novoizabrani talijanski premijer nije objasnio kako će smanjiti poreze i povećati blagostanje građana, što je spominjao u predizbornoj kampanji. Također nije jasno rekao niti što točno traži da Europa učini. No, i iz njegovih riječi postalo je jasno da se protivljenje mjerama štednje intenzivno širi diljem kontinenta.
Čak su se irski predsjednik Michael Higgins i slovački premijer Rober Fico pridružili klubu.
- Kako stvoriti radna mjesta ako štedimo, ako režemo? Nikako, rekao je premijer Slovačke, jedne od financijski najodgovornijih zemalja.
- Uvodimo mjere štednje, a onda se čudimo recesiji u eurozoni, izjavio je za španjolski list El País.
Nejasna alternativa
Gospodarska predviđanja Europske komisije objavljena u petak su sumorna. Na međunarodni Dan rada, statistički ured Eurostat izvijestio je kako je nezaposlenost u eurozoni dosegnula 12,1 posto. U Grčkoj i Španjolskoj premašila je 27 posto. Mjere štednje doživjele su i akademski udarac. Ekonomisti MMF priznali su da su posljedice rezova teže nego su očekivali. Ekonomisti sa Sveučilišta Massachusetts pronašli su greške u podacima i njihovom odabiru te srušili pretpostavke MMF-ovih analitičara Kennetha Rogoffa i Carmen Reinhart koji su tvrdili da ekonomski rast pojedine zemlje izrazito usporava kada javni dug prijeđe 90 posto BDP-a.
José Manuel Barroso, predsjednik Europske komisije, gotovo je priznao poraz kada je rekao da su mjere štednje dosegnule svoju granicu.
„Mjera, da bi bila učinkovita, ne samo da mora biti dobro dizajnirana nego mora imati i minimum političke i društvene podrške“. Ili kako je Letta u talijanskom parlamentu izrazio samu bit: “ Konsolidacija proračuna, sama, ubit će Italiju”.
Što bi moglo zamijeniti trenutnu politiku štednje manje je jasno. MMF je od početka zagovarao mješavinu proračunskih rezova i strukturnih reformi – mogućnost lakšeg otpuštanja i zapošljavanja radnika, kasnije umirovljenje, više radnih sati, smanjenje dohodaka... No to je izuzetno osjetljivo za zemlje poput Italije i Portugala, koje su gospodarski prestale rasti i prije krize u eurozoni. Te zemlje se sada suočavaju s produbljenjem krize, a ranije nisu imale ekonomski uzlet, što mjere čini dodatno bolnima. Pa ipak, unatoč njihovoj lošoj situaciji čini se da nema kraja štednji. Za zemlje poput Portugala, Španjolske, Irske, Grčke i Cipra koje su u posebnom “bail-out” programu, odnosno u programu pod kontrolom zbog posuđivanja novca od europskih institucija, nije izgledno odobrenje dodatnog paketa pomoći. Ili, pak, otpis duga. Također nitko se ne usuđuje govoriti o fiskalnoj, proračunskoj stimulaciji. Europska komisija, uz odobrenje Njemačke, bila je spremnija dopustiti zemljama odgodu dogovorenog smanjenja proračunskog manjka. Španjolska će, primjerice, dobiti odgodu od dvije godine.
Premijer Italije Letta izjavio je kako će do kraja godine nastojati spustiti deficit ispod 3 posto BDP-a, razine koju zahtijeva Bruxelles. To bi oslobodilo Italiju procesa i pritiska protiv zemalja s prekomjernim manjkom, a isto tako i tutorstva Njemačke. Francuska će, pak, biti pravi test. Sasvim je izgledno da će dobiti godinu dana odgode ispunjenja zahtjeva o deficitu, ali u zamjenu će morati provesti strukturne reforme. U lipnju će europski čelnici raspravljati o ideji uvođenja ugovora kojim se zemlje obvezuju provesti reforme.
U zamjenu bi dobile odgodu smanjenja proračunskog manjka. Drugim riječima usporile bi mjere štednje. Pa ipak, takav sporazum čini se kompliciranim. Strukturne reforme, tako često spominjane, prilično su širok pojam. Za svaku pojedinu zemlju one su drugačije, a uvođenje zakona nije isto što i njegovo provođenje. Reforme, naime, znače bol u kratkom roku dok se koristi ne vide odmah. OECD, grupa najbogatijih zemalja svijeta, napomenula je da su u reformi najdalje otišle problematične zemlje eurozone. Unatoč tome neke do njih još puno moraju učiniti na fleksibilnosti radne snage i tržišta, na povećanju produktivnosti i efikasnosti javne administracije. Te strukturne reforme teško je mjeriti. Međutim vidljiva je činjenica da trošak po radniku u južnoj Europi pada, dok se istovremeno inflacija zadržava na visokoj razini, višoj u odnosu na Njemačku. To je, dakle, dvostruki udarac za građane – ne samo da gube radna mjesta i dohodak već zbog rasta cijena moraju izdvajati više novca prilikom plaćanja računa. Vladama je istovremeno lakše smanjivati državnu potrošnju nego se suočiti sa sindikatima i poslodavcima.
Kolaps eurozone?
U Grčkoj, primjerice, deficit je srezan jače nego igdje no tek prošli tjedan, u šestoj godini recesije, donesen je zakon kojim će biti olakšano otpuštanje nekompetentnih državnih službenika. U Italiji je tehnokratski premijer Mario Monti provodio duboke mjere štednje, no njegov plan o lakšem otpuštanju radnika nije zaživio. Ključan problem leži u tome što te zemlje reforme nisu provele u vrijeme prosperiteta, i što se to traži sada kada su u recesiji. Upravo suprotno od ekonomske teorije koju je zagovarao John Maynard Keynes, otac makroekonomije: Mjere štednje i reforme provode se u vrijeme gospodarskog uzleta, a ne recesije.
Pa ipak, masovni poziv diljem Europe za ublažavanjem mjera štednje ne znači da će reforme stati. Sasvim je izgledno da će mjere štednje usporiti budući da će Bruxelles dopustiti odgodu smanjenja proračunskog manjka, no zato će se tražiti ubrzanje bolnih reformi.
Neki upiru prstom u sjeverne zemlje izvoznice, napose Njemačku, ističući da bi i one trebale provesti reforme. Iz Britanije se, naime, čuje zahtjev da bi Nijemci trebali držati otvorene trgovine i nedjeljom pa na taj način povećati domaću potrošnju, od koje bi koristi imali i drugi, napose oni koji izvoze na to tržište. Traži se i liberalizacija uslužnih djelatnosti, odnosno stvaranje pravog zajedničkog tržišta usluga. Od Njemačke se traži i odustajanje od blokade stvaranja potpune bankarske unije, koja bi među ostalim popravljala loše banke i tako povećala količinu kredita. No za Njemačku bi to značilo i preuzimanje rizika tuđih banaka. Ne pristane li na to, tvrde kritičari njemačke politike, Berlin će se suočiti sa mnogo većim problemom – kolapsom eurozone.
Same mjere štednje, tvrde, nisu dovoljne za spašavanje Europske unije.
