Dvije godine “klasične” poljoprivrede za njih je značilo da godinu završavaju sa stotinu tisuću kuna u minusu i da se moraju okrenuti kulturama koje tržište traži. Danas kažu kako je kamilica jedna od tih kultura i, da je cijela Hrvatska proizvodi, imala bi je kamo plasirati i pritom zaraditi. Vedrana i Josip Slama iz moslavačkog sela Vidrenjak dosad su ju prodavali domaćoj tvrtki po cijeni 12,5 kuna za kilogram, no odskora će kamilica s njihovih polja ići put Češke jer ondje je plaćaju gotovo dvostruko više, odnosno tri eura za jedan kilogram.
S uzgojem kamilice Slame su započeli prije tri godine, govore nam dok stižemo do sušare u kojoj je dvostruko dno i gdje se ova biljka nakon berbe najprije četiri sata hladi. Zatim slijedi pedesetak sati sušenja. Plamenici u sušari rade na loživo ulje, no dogodine će prijeći na toplu vodu zbog isplativosti. Josip objašnjava da je cijena “lože” bila 3,16 kuna kada su napravili sušaru, a sada je više od pet kuna. U konačnici od šest kilograma svježe ispadne jedan kilogram suhe kamilice. Slame je godišnje proizvedu oko 15 tona. Berač za kamilicu platili su oko stotinu tisuća kuna.
Sikavicu – ljekovitu biljku nalik čičku, koja se smatra najboljom za detoksikaciju i zaštitu jetre – Slame uzgajaju na pet hektara. Beru sjeme, za ulje. Za njezin su otkup zainteresirani Mađari. Cijena je 17,5 kuna za kilogram, a prinos po hektaru je oko tone. S uzgojem industrijske konoplje, pod kojom imaju dva hektara, započeli su prvi u svome kraju, prije šest-sedam godina.
– Svi su nam se smijali i govorili da budu pušile divlje svinje – kaže 40-godišnji Josip dodajući kako je tek nedavno doznao da je policija u njegovoj konoplji bila ulovila grupu mladića koji su išli pušiti “travu”.
Na 60 hektara – 50 je državnih, a 10 u njihovu vlasništvu – uzgajaju još crveno proso koje ne treba ljuštiti, purpurnu pšenicu od koje je brašno ljubičasto, posijali su i goli ječam, a na mjesto soje, koje su godišnje imali oko 30 tona, sad su posijali suncokret od kojega će iskoristiti latice, za čaj.
Sva poljoprivredna proizvodnja obitelji Slama je ekološka, a mehanizacijom poput štrigle – češljaste brane za uništavanje korova – olakšavaju si posao. Godišnje po hektaru zemljišta koje obrađuju dobiju između 5000 i 5500 kuna poticaja.
– Shvatili smo kako nismo konkurentni sa pšenicom i kukuruzom. Obilazili smo sajmove i alternativne medicine i ekološke poljoprivrede i u Hrvatskoj i u inozemstvu, išli smo u Nürnberg na vodeći svjetski sajam... Gledali smo i učili. Sjeme smo kupovali u Austriji i Njemačkoj, to su zapravo stare sorte koje u nas ne postoje. Kilogram sjemena purpurne pšenice, na primjer, stoji dva eura, a za hektar treba 180 do 200 kilograma. Kad smo mi započeli s poljoprivredom, nije bilo tehnologije ni europskih fondova, zemlja je bila pusta. Dvije smo godine radili i bez poticaja, a o tehnologiji smo učili na YouTubeu – govore Slame, do prelaska u poljoprivredne vode vlasnici stolarske radionice.
Njihov je OPG član županijske Udruge uzgajivača hrvatske izvorne peradi pa na gospodarstvu, osim četrdesetak kokoši hrvatica, imaju i 15 posavskih kukmastih kokoši i s Agronomskim fakultetom rade na priznavanju te pasmine kojoj prijeti izumiranje: – U Hrvatskoj je posavki ostalo još sto-dvjesto. U Udruzi je nekolicina uzgajivača i želimo ih spasiti od izumiranja, no netko nas mora voditi kroz projekt – kaže Josip.
Posavske kukmaste kokoši teže između tri i četiri kilograma. Pijevci imaju oko pet-šest kilograma. U ograđenom kokošinjcu trčkaraju bijele, crvene i grahoraste kokoši. U projekt zaštite ući će ove dvije potonje sorte. Između hrvatica i posavki vrt je koji obrađuje Vedrana Slama, žena koja je u Vidrenjak došla iz Zagreba, s Knežije. – Moja je mama podrijetlom iz sela u okolici. Udajom se preselila u Zagreb, a mene je udaja odvela u ovaj kraj – kaže.
Zemljište u njezinu vrtu izdignuto je, jer tako zadržava toplinu, i ograđeno drvenom ogradom, da ne gazi po njoj. Kada treba okopavati, stane izvan te ograde najprije s jedne pa s druge strane i onda kopa. Povrće sadi na gusto pa zato u njezinu ekološkome vrtu nema ni trave ni puževa. Plodovi su sočni, posvjedočit će jedanaestogodišnji Valentin, najmlađi sin Vedrane i Josipa. Dok nam je pokazivao vrt i kokoši, njegova starija braća, 18-godišnji Luka i 20-godišnji Matej, na traktorima su otišli u polje jer njihova tvornica pod vedrim nebom ne trpi čekanje.
Nek im rade romi i izbjeglice. Kaj se ljudi uopće muče za te sve uhljebe i sisače proračuna, ja imam priliku otvorit posao ali neću, dok me ne budu molili i dali mi obilne poticaje za to i u slučajuu da mi inspekcije lupe kaznu da imam otkud platiti. Do tad nek političari idu radit na polje poslije sabora ionako je prazna sabornica.