Hrvatska bi, prema najgorem scenariju, ove godine mogla ostvariti oko 3 posto gospodarskog rasta, dok bi optimističnija varijanta, koju u središnjoj banci opisuju realnom, rast mogao biti i do 6 posto. Korona još nije savladana, ali optimizam podgrijava činjenica da će dotok novca u Hrvatsku u idućih deset godina biti povijesnih razmjera. Ekonomist Velimir Šonje nazvao ga je vodopadom koji bi mogao udahnuti život čak i suhoj drenovini.
Dubravko Mihaljek, stručnjak iz svjetske bankarske industrije, kazao je nedavno da bi, općenito, posljedice globalne pandemijske recesije u većini gospodarstava trebale biti blaže i trajati znatno kraće. Razlog za to je i to što su monetarne i fiskalne politike u izvanrednim okolnostima reagirale pravodobno, ciljano i u nikad viđenom opsegu. Prema Mihaljeku, razlog za optimizam je iznenađujuća otpornost industrijske proizvodnje i svjetske trgovine. Unatoč privremenom zatvaranju granica i prekidima međunarodnog putničkog prometa, globalni lanci proizvodnje nastavili su normalno funkcionirati i opskrbljivati industriju širom svijeta intermedijarnim proizvodima.
Brojne uslužne djelatnosti – logistika, telekomunikacije, softverske aplikacije, maloprodaja – također su se pokazale prilagodljivima. Grane poput poljoprivrede i građevinarstva restriktivne mjere nisu bitno ni pogodile. A popuštanje restriktivnih mjera prošloga ljeta pokazalo je da se aktivnost može vrlo brzo obnoviti i u tradicionalnim uslugama poput restorana, putovanja i turizma. Procjene su da bi Hrvatska ove godine mogla ostvariti oko 70 posto turističkih prihoda iz 2019., a hoće li, najviše ovisi o dinamici cijepljenja
Do kraja ovog mjeseca završava se ključni nacionalni razvojni dokument – Plan oporavka (NPOO) – koji će se idućih pet godina u cijelosti financirati bespovratnim sredstvima Europske unije pa su i sve oči stručnjaka uprte u sadržaj tog dokumenta. U njemu i dalje dominiraju državni infrastrukturni projekti, jako puno novca rezervirano je i za sustav obrazovanja i istraživanja, dok su se iz privatnog sektora u prvi plan probila samo dva projekta – izgradnja rafinerije za biogoriva u Sisku i moderni sustav javnog gradskog prijevoza u Zagrebu koji će voditi Mate Rimac.
Najviše kritika za sam program dolazi iz poduzetničkih krugova oko Hrvatske udruge poslodavaca koja se žali na podcjenjivanje privatnog sektora, dok se stručnjaci pribojavaju da će novi infrastrukturni “new deal” biti kopija prethodnog građevinskog buma koji je nakratko uzburkao vode i ubrzao rast (paralelno s njime i korupciju), no čim su bageri stali, sve se slomilo, a država se od snažnog loma oporavljala cijelo desetljeće. Reakcije “opinion makera” o tome što nas čeka u kratkom i nešto duljem roku kreću se od blage suzdržanosti do optimizma. Primjerice, mladi dubrovački ekonomist Nebojša Stojčić, prorektor Dubrovačkog sveučilišta i jedan od citiranijih domaćih ekonomista u svjetskim stručnim časopisima, suzdržan je jer smatra da razvojni model koji je predviđen Nacionalnim planom oporavka i otpornosti pruža “ograničene mogućnosti sustizanja jer se oslanja na dosadašnje izvore rasta, kao što su javna ulaganja u infrastrukturu ili daljnji razvoj turizma, a neke sektore gotovo i ne spominje”. Jedine industrije koje se spominju u objavljenom sažetku NPOO-a su one kulturne i kreativne.
– Neosporno je da nam je svaka injekcija dobrodošla, ali jedan od razloga našeg zaostajanja leži i u činjenici što je polazišna točka svih naših razvojnih planova i mjera pitanje kako potaknuti rast, umjesto da se pitamo kakav rast nam je potreban kako bismo uhvatili korak s ostatkom središnje Europe. Ulaganja u infrastrukturu svoje učinke daju pretežito u srednjem roku, a daljnje jačanje ovisnosti o turizmu prijeti nas učiniti još ranjivijima na neke buduće eksterne šokove. Ako znamo da se sve to događa u trenutku dok ostatak nove Europe migrira ka novom razvojnom modelu, sve skupa ne ulijeva previše optimizma kad je u pitanju konvergencija – ističe Stojčić.
Petar Vušković, još jedan ekonomist mlađe generacije, inače prvi čovjek Centra za javne politike i ekonomske analize, vjeruje pak kako je ispred Hrvatske desetljeće ekonomskog prosperiteta.
– Vjerujem da će započeti 2025. godine i trajati najmanje do 2035. godine – ističe Vušković koji računa da će do 2025. naš deficit pasti ispod 1 posto BDP-a, javni dug ispod 70 posto, a nezaposlenost ispod 5 posto.
Sada su svi ti pokazatelji noćna mora ministra financija Zdravka Marića i guvernera središnje banke Borisa Vujčića jer se zbog osjetnog povećanja javnog duga i deficita uvođenje eura vjerojatno prebacuje na razdoblje nakon isteka drugog mandata sadašnjeg premijera, ali i guvernera. Vušković je uvjeren da će izgradnjom Pelješkog mosta simbolično započeti znatnija ekonomska dinamika rasta, a nakon toga i naš ekonomski prosperitet.
– Nekoliko je argumenata za tu tvrdnju. Recesija je uzrokovana vanjskim faktorom, a ne unutarnjim; nakon ekonomskog pada uvijek slijedi ekonomski rast; veći stupanj internacionalizacije koji nismo imali u recesiji 2008. godine značit će i brži izlazak iz recesije; uz turizam kojeg čekaju ozbiljne investicije, naprimjer samo na otoku Braču u Postirama gradi se hotel u koji se ulaže 25 milijuna eura, postajemo sve više izvozno orijentirana ekonomija. Dosegnuli smo godišnji izvoz robe od 15 milijardi eura, što je 50 posto više nego što ostvarimo od turizma. Uvođenje eura, sad već izglednije u 2025. godini, na tržištu će pojeftiniti kapital zbog nižih kamatnih stopa, smanjiti rate kredita građanima, što će otvoriti prostor trošenju njihovih dohodaka. Investicije su važne za brži oporavak ekonomije. „Rimac kampus“, projekt sa svojih 200 milijuna eura, čini ozbiljan investicijski projekt. Zaposlit će se više od 2000 ljudi. Sredstva iz NPOO-a u iznosu od 6,3 milijarde eura koje će Europska unija alocirati našoj ekonomiji (12% BDP-a) omogućit će nam izraženiju polugu rasta – uvjeren je Vušković.
No, u vezi s svim tim i crv se sumnje često probija u javni prostor.
Glavna ekonomistica HUP-a Iva Tomić uvjerava kako bi na 23 milijarde kuna europskog novca, kada bi se pola sredstava prepustilo privatnom sektoru, došlo još 35 milijardi kuna “njihovih” sredstava – ukupno bi to bilo 58 milijardi kuna investicija. Tomić tvrdi da bi na taj način dosegnuli gotovo 70 posto vrijednosti svih investicija iz 2019. godine, ubrzali gospodarski rast za barem jedan postotni bod te povećali zaposlenost u sljedeće dvije do tri godine od 32 do 58 tisuća. Upravo je HUP ovih dana organizirao zanimljivu raspravu o tome kakve nas investicije mogu izvući iz krize. Vlasnik Atlantic grupe Emil Tedeschi veli kako on nije pristalica antagoniziranja i stvaranja šablonskih podjela na privatni i javni sektor, ali smatra da dobar plan nije moguće napraviti bez punog angažmana poduzetnika.
– Nisam se angažirao kako bih napravio neku korist za sebe. Mogu potpisati da ne moram dobiti ni jednu kunu ni kroz jednu alokaciju, ali da se promijeni trenutačni plan kako se ove milijarde alociraju. Kampus Rimac i Rafinerija u Sisku potentni su projekti, ali nama nisu dovoljna dva takva projekta, nego ih trebamo dvjesto, a ne možemo ih imati dvjesto ako onaj tko radi plan nema ambiciju da ih bude toliko – rezolutan je Tedeschi.
Čvrste argumente iznose i predstavnici izvoznika, pa tako menadžer Darinko Bago i sveučilišna profesorica Marijana Ivanov imaju dojam da je Vlada u svom planu oporavka zanemarila domaće proizvodno-izvozne prerađivačke industrije.
– Proizvodna izvozna poduzeća okosnica su hrvatskog gospodarstva, posebno u segmentu velikih proizvodnih poduzeća. Digitalizacija i zelena ekonomija uz predviđeni nivo sredstava za velika, mala i srednja poduzeća neće biti dovoljni pokretači za snažan iskorak u razvoju i napretku domaće industrije – tvrde izvoznici.
Zanimljivo opažanje na tu temu ima i Martina Dalić, predsjednica uprave Podravke, koja podsjeća kako je posljednjih dvadesetak godina ukupna produktivnost faktora proizvodnje kod nas rasla samo pola posto godišnje, dok je u drugim tranzicijskim zemljama tehnološka modernizacija donijela godišnji rast faktorske produktivnosti za 2,5 posto. Približno toliko su i te zemlje rasle brže od nas.
– Tehnološka modernizacija i digitalizacija jedna je od prebitnih tema Nacionalnog plana oporavka, jedan od najznačajnijih uloga u povećanje produktivnosti i stopa rasta. To je, kako je rekao Plenković, šansa generacija – napominje Dalić.
Prehrambeno-prerađivačka industrija, koja čini četvrtinu domaće industrije, također ima staru tehnologiju i nekoliko desetljeća stara postrojenja. Boris Drilo, glavni direktor za tehniku i informacijske tehnologije HT-a i njegov član uprave, veli da više od 70 posto domaće prerađivačke industrije radi s tehnologijama niske i srednje tehnološke spremnosti pa nemaju budućnosti bez bitnih zahvata.
– Mi imamo svega 3-4 posto industrije koje imaju visoku tehnologiju – tvrdi Drilo.
Martina Dalić stoga tvrdi kako su mogućnosti koje se nude u Nacionalnom planu oporavka izuzetno važne, ali ovo je trenutak u kojemu treba velika mudrost.
– To je zajednički projekt sviju nas, to nije samo projekt državnog sektora, nego svih dionika u društvu kako bi se novac povukao i ušao u gospodarske tokove. U ovom trenutku planiranja gdje god je moguće treba otvoriti mogućnost sudjelovanja privatnog sektora jer ako se to ne učiniti u fazi planiranja, neće se moći ni naknadno učiniti, sve da to kasnije i poželimo promijeniti. Moramo biti mudri u fazi kada se izrađuju planovi i svugdje gdje je to moguće otvoriti mogućnost sudjelovanja privatnog sektora. Novac treba ići u produktivne investicije kako bi se izbjegli problemi s povlačenjem s kakvima smo se suočavali u prethodnoj proračunskoj perspektivi – kazala je Martina Dalić.
Pokazalo se da se i kod nas industrija bolje prilagodila krizi, tijekom prvog vala epidemije imala je najmanji pad, a od ljeta ostvaruje i umjereni rast. Može li naš proizvodni sektor biti motor rasta koji će omogućiti da brže uhvatimo korak s tranzicijskim zemljama?
– Hrvatska je industrija otporna, što je dokazala i tijekom pandemije i svih proteklih godina, ali u svom današnjem obliku i udjelu u strukturi gospodarstva može ograničeno pridonijeti ostvarenju takvog cilja – odgovara dubrovački ekonomist Stojčić, u čijim radovima dominiraju oni o industriji.
Prema posljednjim podacima OECD-a, Hrvatska se nalazi na začelju među zemljama središnje Europe po integriranosti u globalne lance vrijednosti bilo da govorimo o integraciji unaprijed, odnosno jačanju udjela domaće dodane vrijednosti u inozemnom izvozu, bilo unatrag, odnosno udjelu inozemne dodane vrijednosti u našem izvozu.
– U prilog nam ne ide ni činjenica da kod nas prevladava integracija unatrag. Istraživanja upućuju na to da je integracija unaprijed ono što pogoduje nastanku novih i brzorastućih poduzeća. Upitno je i koliko ima smisla dalje poticati takav radnointenzivan model rasta u svjetlu naših demografskih i migracijskih trendova, ali i prelaska glavnih rivala na tehnološki okvir više razine – upozorava Stojčić.
Jedna od teza koja se sve više nameće jest da Hrvatskoj za zaustavljanje nazadovanja treba model rasta koji će se temeljiti na strategiji skokova, odnosno iskorištavanja tehnoloških prozora prilika. Povijest nas uči da su zemlje koje su uspjele nadoknaditi zaostajanje u pojedinim sektorima, uključujući neke od današnjih globalnih lidera, to učinile na krilima sektora unastajanju, odnosno tržišnih niša u kojim su troškovi ulaska manji, a prednost lidera manje izražena nego u zrelim sektorima. Stojčić dodaje kako, nažalost, u Hrvatskoj još nije sazrela svijest o takvim alternativnim strategijama rasta i uglavnom se držimo konvencionalnih recepata koji se prepisuju zemljama u razvoju.
– Proteklih godina niz naših tvrtki ostvario je iskorake upravo u takvim sektorima na valovima digitalne transformacije i zelene tranzicije. Međutim, sustavan iskorak u takvom smjeru zahtijeva i visoko funkcionalan inovacijski sustav od obrazovanja i istraživanja, potpore javne politike i odgovarajućeg institucionalnog i financijskog okvira. Ako pogledate iskustva naših tvrtki koje su uspjele iskoristiti trenutne prozore prilika onda su ovo upravo područja koja oni navode kao neka od ključnih domaćih ograničenja u njihovom razvoju – ističe Stojčić.
Vedran Šošić, glavni ekonomist Hrvatske narodne banke, objašnjava kakva su očekivanja središnje banke za ovu godinu i što stoji iza njihovih najnovijih projekcija po kojima bi, po realnom scenariju, ove godine mogli rasti gotovo 6 posto.
– Makroekonomske projekcije na globalnoj razini proteklih su se godinu dana učestalo mijenjale pod utjecajem brzih i ponekad vrlo snažnih promjena epidemiološke situacije, mjera za držanje virusa pod nadzorom, djelovanja ekonomske politike, a u Hrvatskoj osobito u svjetlu očekivanja u pogledu djelovanja svih tih varijabli na turističke rezultate – napominje Šošić.
Nakon što su u drugoj polovici protekle godine prevladavali pesimistični tonovi u pogledu globalnog rasta, kretanja u proteklih nekoliko mjeseci su miješana – iako globalni broj slučajeva zaraze ponovno raste i primiče se rekordnim razinama s početka ove godine, međunarodne financijske institucije uglavnom su povećale projekcije globalnog rasta za ovu godinu. Gospodarstva se kontinuirano prilagođavaju i, čini se, sve bolje nose s epidemiološkim ograničenjima. Boljim globalnim projekcijama pridonijeli su i pozamašni fiskalni poticaji u SAD-u, kao i razmjerno visoke razine koje je potrošački optimizam dosegnuo diljem svijeta. U kombinaciji sa štednjom iz pandemije, akumuliranom dijelom zbog nemogućnosti potrošnje, a djelomično iz opreza, taj bi optimizam trebao potaknuti osobnu potrošnju i globalni oporavak, ističe glavni ekonomist središnje banke. Iako je europsko gospodarstvo posebno snažno pogođeno trećim valom pandemije, ostvarenja zabilježena krajem prethodne godine nešto su povoljnija od ranijih očekivanja pa ni blage revizije projekcija većine institucija za ovu godinu na niže neće bitno usporiti putanju oporavka.
– Kretanja u Hrvatskoj uklapaju se u globalne trendove – gospodarska ostvarenja krajem protekle godine znatno su bolja od ocjena, unatoč vrlo nepovoljnoj epidemiološkoj situaciji u tom razdoblju. Oporavak gospodarske aktivnosti nastavljen je i na početku ove godine. Vidljiv je rast potrošačkog i poslovnog optimizma, kao i tradicionalnih visokofrekventnih pokazatelja industrijske proizvodnje, građevinske aktivnosti i maloprodaje te najažurnijih pokazatelja iznosa izdanih fiskaliziranih računa. Razina gospodarske aktivnosti tako bi u prvom tromjesečju mogla za otprilike 4 posto biti niža nego u istom tromjesečju lani, što je za otprilike 3 postotna boda više od ranijih očekivanja i mehanički će povećati stopu rasta BDP-a kroz samo višu polaznu razinu – kaže Šošić.
Investicije su već krajem protekle godine dostigle pretkriznu razinu, a njihov je pad na razini cijele godine bio neznatan. Pod utjecajem oporavka u privatnom sektoru, većeg priljeva sredstava iz europskih fondova i obnove nakon potresa koji su lani pogodili Hrvatsku, HNB je povećao očekivanja rasta investicija na gotovo 8 posto. Slično tome, HNB je na više revidirao i očekivanja za rast osobne potrošnje koji bi u ovoj godini mogao dosegnuti 5 posto pod utjecajem povoljnijih kretanja na tržištu rada, kao i novog kruga porezne reforme. No, to znači da će osobno potrošnja i dalje ostati nešto ispod razine iz 2019. godine. Opskrbni lanci kontinuirano su se prilagođavali u pandemiji pa je volumen globalne robne razmjene početkom ove godine nadmašio pretkriznu razinu, iako je snažan rast vozarina signalizirao određena naprezanja.
Hrvatski robni izvoz također se pokazao razmjerno otporan te bi u ovoj godini mogao blago porasti. Izvoz usluga, osobito u segmentu turizma, bio je mnogo osjetljiviji na pogoršanje epidemiološke situacije. Stoga je pretpostavka iz HNB-ove projekcije o prihodima od dolazaka inozemnih turista blago iznad dvije trećine pretkrizne razine najneizvjesniji dio projekcijske slagalice. Ta pretpostavka uvelike počiva na očekivanjima da bi europske zemlje već do sredine ove godine mogle procijepiti polovicu stanovništva pa bi se i turistička sezona mogla produžiti u odnosu na prošlu godinu, kada je pogoršanje epidemiološke situacije već sredinom kolovoza donijelo oštar pad broja dolazaka i noćenja.
Rast domaće potražnje i izvoza ujedno će potaknuti i snažan porast uvoza pa se očekuje da bi doprinos neto inozemne potražnje u ovoj godini rastu BDP-a mogao biti približno neutralan. Pri tumačenju projekcije ne treba iz vida ispustiti ni povoljne statističke efekte postupnog povlačenja fiskalnih potpora. Pad bruto dodane vrijednosti (BDV) – u javnosti manje eksponiranog “blizanca” BDP-a – u protekloj je godini iznosio 6,3 posto, odnosno za više od 2 postotna boda manje od pada BDP-a. Uzrok te razlike leži u izdašnim fiskalnim potporama budući da upravo indirektni porezi umanjeni za subvencije predstavljaju razliku između BDP-a i BDV-a. Niži očekivani iznosi fiskalnih potpora u ovoj bi godini mogli pogurati razliku na drugu stranu, odnosno dovesti do toga da rast BDP-a nadmaši rast BDV-a.
– Konačno, iako su očekivanja rasta povećana, i dalje pretežu negativno rizici, prije svega vezani uz brzinu cijepljenja, eventualne mutacije virusa ili neki drugi nepredviđeni događaj koji bi mogao usporiti povratak gospodarskog života u normalu. HNB je stoga ocijenio i alternativni nepovoljan scenarij u kojemu bi se rast u ovoj godini otprilike prepolovio u odnosu na 5,9 posto iz temeljnog scenarija zbog slabije inozemne potražnje i osobito lošijih turističkih rezultata, koji bi u tom scenariju tek blago porasli u odnosu na lanjsku razinu – ističe Šošić.
Petar Vušković vjeruje da će 2020. godina, uvjetno rečeno, biti makroekonomski outlier, odnosno da je donijela samo privremeno odstupanje vrijednosti.
– Nakon kratkotrajne i plitke recesije možemo reći da je najgore iza nas. Uspjeli smo sačuvati radna mjesta te propadanje poduzeća. Ako se uzme vremenska serija kretanja naše ekonomije od ulaska u EU do 2020. godine, vidi se da makroekonomska statistika bilježi dobre rezultate. Takvi su podaci empirijski lako dokazivi i konzistentni. Osobna je potrošnja rasla od rujna 2014. sve do korona godine – ističe Vušković, ali i dodaje kako realni sektor uvijek brže stvara dodane vrijednosti na tržištu od javnog sektora.
– Zbog efikasne alokacije novca ekonomija će nagraditi politiku. Kod javnih investicija država treba prepoznati interese naših poduzeća, a ne da takve projekte izvode kineska poduzeća poput China Civil Engineeringa ili China Road and Bridge Corporation (CRBC). Likvidnost je sveti gral ekonomije, važno je da naša poduzeća budu što likvidnija – kaže Vušković koji tu povlači paralelu i s drogerijama. Mišljenja je da ćemo ukupni dug od 6,3 milijardi kuna veledrogerijama najvjerojatnije morati rješavati “game” privatizacijama. Sada dug financiramo dugom.
– Ekonomski nije opravdano javnim dugom financirati budžetski deficit. Središnja država ima oko 300 poduzeća u svojem vlasništvu, a opća država čak i do 1000 poduzeća uz vrijednu imovinu kao što su stambeni ili poslovni prostori. Tu se krije novac dostatan za rješavanje dugova veledrogerijama – sugerira Vušković, uvjeren kako recesija nije kriza resursa nego kriza rješenja na pad ekonomske aktivnosti. Kako to izgleda u poslovnoj praksi?
– Tijekom auditiranja poduzeća primijetio sam da su najbolje prošla poduzeća koja su imala rješenje više. Ona su razmišljala o promjenama. Takva poduzeća pronalazila su nova tržišta, proširila svoj prodajni asortiman ili pokrenula web-stranicu za online prodaju. Sada je dužnost nas ekonomista da mijenjamo našu ekonomsku svijest. Kad razmišljamo o recesiji, uvijek je rasprava o ograničenim resursima, o reformama koje nismo proveli. Razvili smo ekonomiju ograničenja, a ne ekonomiju obilja i perspektive. Kad imate negativnu percepciju recesije, tada ne možete ni izaći iz nje. Čvrsto vjerujem da Hrvatsku čeka vrijeme ekonomskog prosperiteta – kaže Vušković.
Emil Tedeschi također upozorava da “vodopad kapitala” koji slijedi neće moći apsorbirati oni koji nose “teflonska” odijela jer će se odbiti od njih.
– Vlada ima neku odgovornost i pivotalnu ulogu, ali da je Infobip čekao Vladu, nikad ne bismo imali hrvatskog jednoroga, da je Rimac čekao Vladu, ne bi bilo ovoga što danas imaju, da je Nanobit, da je Five čekao Vladu, što bi se dogodilo? Na nama poduzetnicima je da prestanemo tu kombinaciju rentijerskog i mentaliteta bespomoćnosti i pokrenemo vlastiti proces transformacije jer nije sve idealno ni među nama – poručio je Tedeschi.
Dobro će nam doći vodopad novca iz EU da ojačamo sektor korupcije, najjaču moguću kohezionu silu koja povezuje nas hadezeovce u trajnu i moćnu mafijško-političku grupaciju.