Ako nije isprobao sve iz palete kojom ga je bombardirala banka, prosječan se stanovnik Hrvatske prije desetak godina gotovo nije smatrao uzornim građaninom – svašta je bilo u toj ponudi: od stambenih, kartičarskih i margin kredita za kupnju dionica do dopuštenih minusa i investicijskih fondova.
Katarza krize kao nuspojavu takvog financijskog konzumerizma proizvela je današnji osjećaj srama koji kao krimen nose oni koji su se dali navući u dug... jer su bili financijski nepismeni, naivni, pohlepni. Jesu li oni žrtve globalne “urote” koja dug koristi kao oruđe kontrole nad građanima koji su izgubili slobodu i postali moderni robovi otplata ili uistinu vlastite nepismenosti u euforiji tranzicijskog društva? Ovisi o tome koga se pita. Kušanje bankarske jabuke financijski je istočni grijeh čija je rezultanta sram zbog razgolićene čovjekove sramote. Duga.
“Neizbrisivi” dug
Psihološki, razvilo se trajno nepovjerenje u bankarski sustav koji može proizvesti takve efekte, odnos sličan nezdravoj simbiozi dilera i ovisnika koji kao ekonomsku posljedicu ima pat-poziciju u kojoj neodrživi dug ne može kreirati profit pa i dužnicima i bankama prijeti zajednički kolaps. Uz ovakvu sadašnjost, kakva uopće može biti budućnost bankarstva?
– U Hrvatskoj 69 posto potrošačkih kredita kreira dug, a ne novu vrijednost. Takav disbalans vodi u spiralu zaduženja iz koje se doslovno nemoguće izvući. No, cijeli je niz mogućih rješenja. Konvencionalna i već isprobana otpisi su dijela potraživanja. No, prvi se put dogmatski pokušava reći da je to nemoguće; dug se pokušava prikazati neizbrisivim – komentira Goran Jeras, upravitelj Zadruge za etično financiranje i voditelj projekta osnivanja etične banke u Hrvatskoj, alternative koja bi se u financiranju fokusirala ne samo na konkretnog klijenta nego i onoga ispod i iznad njega.
Model je etičnog bankarstva inkluzivan, orijentiran prioritetno na ono što građanima nudi bazičnu sigurnost; poljoprivredu i preradu hrane, obnovljivu energiju, tehnologije koje podižu učinkovitost, stanogradnju kroz moderne zadruge koje nisu samo prostori za život, nego i proizvodnju hrane i energije...
– Čak i uz niže razine profita, bitno je da takvi projekti stvaraju nova radna mjesta. To je osnova u kojoj i Hrvatska ima najveći neiskorišteni potencijal. Ali, taj model zahtijeva i širu ekonomsku perspektivu koja bi preispitala poantu ekonomije općenito; treba li joj glavni prioritet biti neograničeni rast, rast BDP-a, stabilnost cijena ili neki drugi cilj – napominje Jeras te dodaje da je, politološki, uloga države jamčiti sigurnost na svim razinama, i u fizičkom i u materijalnom smislu, što uključuje i kvalitetno obrazovanje, zdravstvenu skrb, pravosuđe... A osigurava li to danas ekonomski sustav? – retorički pita.
I uistinu, može li svrha ekonomije biti sama ekonomija kao l’art pour l’art potrošačkog društva? Aktualni koncept demokracije ograničen je na političku sferu, dok vrlo malo građana participira u odlučivanju o raspodjeli zajedničkih dobara i u mikroekonomskoj sferi, kod poslodavca, bez povlačenja paralele sa samoupravljanjem.
– Praksa jednog dijela velikih kompanija, posebno tehnoloških, gdje zaposlenici imaju veliku autonomiju u radu, pokazala je bolji ekonomski rezultat nego centralizirani pristup. Etične banke nude konzistentniji model koji obuhvaća sve aspekte demokratičnog upravljanja po principu jedan član - jedan glas – ističe ovaj 36-godišnji fizičar iza kojeg je konzultantsko iskustvo rada za komercijalne banke u Nizozemskoj. Upozorava na sve neravnomjerniji omjer kredita i izvedenica u bilancama banaka.
– Trenutačni je bankarski sustav neodrživ jer su banke zaboravile svoju originalnu funkciju – kreditiranje poduzetnika, onih koji kreiraju dodanu vrijednost. Udio izvedenica u prosjeku je 60 posto, u Deutsche Banku, Goldman Sachsu, Meryll Linchu i ostalim velikim igračima čak 70 posto. Golem je kapital u imovini koja nema potporu u realnoj ekonomiji – kaže Jeras.
Njegovu zabrinutost dijeli i Goran Gazivoda, doajen bankarske branše u Hrvatskoj koji u nogama ima i utakmice odigrane u klasičnim bankama u Londonu, New Yorku, Ljubljani, bivši je predsjednik uprava HVB Banka i Banco Popolare Croatije te zamjenik predsjednika uprave HVB Splitske banke. Sustav poznaje – iznutra.
– Donedavno je svijet realne ekonomije na osnovi proizvodnje i usluga bio u prvom planu, a financijski svijet u drugom, sad smo u svijetu proizvodnje financijskih derivata, rizične imovine na kojoj se dobro zarađuje. Nevjerojatno je da se nakon krize udio derivata u BDP-u povećava; čovjek bi očekivao da će pasti, ali se od 2008. s 22 posto u američkom BDP-u popeo na sadašnjih 60 posto – vidljivo je Gazivoda ogorčen financijalizacijom, kako naziva bubrenje financijskih instrumenata čija se vrijednost mjeri iznosima s 15 nula, 25 puta većim od svjetskog BDP-a.
Uz “short selling”, transakciju koja se provodi u očekivanju pada cijene vrijednosnica gdje investitor posuđuje vrijednosne papire od brokera i prodaje ih po sadašnjoj višoj cijeni kako bi ih kupio po očekivanoj nižoj te povratom brokeru ostvaruje zaradu, investicijski su čarobnjaci uspjeli kreirati i “naked short selling” – prodaju prije posudbe – instrumenata čija osnova više ne moraju biti “prepakirani” drugorazredni hipotekarni krediti, nego najnevjerojatnije stvari poput vremenske prognoze. I što je najgore, razvijaju se novi oblici derivata.
Priča ne puca, objašnjava, jer neki od tih instrumenata imaju ročnost i do 100 godina pa u skoroj budućnosti ne dospijevaju, a pritom su osigurani od neplaćanja u osiguravajućim kućama i bankama, pred očima, ali daleko od spoznaje poreznih obveznika koji su ne baš davno već platili jedan bankarski “bailout”, nakon što su kreatori ekonomskih politika zaključili da su im financijske institucije koje su se izložile takvom hazardu prevelike da propadnu. Etične banke zasnovane su upravo na potpunoj zabrani špekulacija, dislocirane od tržišta kapitala, i nemaju ugrađene elemente poput valutne klauzule na koju ne mogu izravno utjecati.
– Etično je bankarstvo usmjereno na stvaranje nove vrijednosti kroz kreditiranje proizvoda i usluga u realnoj ekonomiji. Potpuno se odriče nenamjenskih kredita koji vode u dužničko ropstvo, a građani su u doba kreditne ekspanzije njima zatrpavani. Da su etične banke kreirale takve proizvode kao klasične financijske institucije, ne bi mogle zadržati nisku razinu loših kredita koji ni u krizi nisu premašili udio između jedan i dva posto – podsjeća Jeras te dodaje da standardna politika ne nudi adekvatne odgovore. Negativnim kamatnim stopama Europska središnja banka upumpava novac za kreiranje rasta koji bi anulirao dugove, no Japan nešto slično pokušava već 20 godina bez vidljivih efekata.
– Pojačava se pritisak na promjenu modela klasičnih banaka. I kod njih raste percepcija o sigurnosti etičnih, zadružnih banaka pa je Banca Intesa (vlasnica PBZ-a, op. a.) još 2007. osnovala Bancu Prossimu, posvećenu isključivo socijalnim poduzećima i neprofitnom sektoru. Vjerujem da će se i klasične banke prilagoditi, ne samo tome, nego i sve većem utjecaju inovativnih pružatelja financijskih usluga, FinTech platformama, internom plaćanju, međusobnom kreditiranju građana... – prognozira osnivač etične banke čiji početak rada, kaže, u ovoj fazi ovisi još samo o građanima koji bi se uključili u osnivanje sudjelovanjem u vlasništvu vlastitim kapitalom.
Procjena karaktera
Ekonomske projekte koji imaju socijalnu komponentu kao jedno od rješenja na globalnoj razini vidi i Gazivoda.
– Svaka je od tih priča fantastična i uključuje povrat društvu, zajednici. Primijenjena je već u bankarstvu, a izvrstan je primjer društvena banka Banco Palmas u brazilskoj Palmieri koja omogućuje kreditiranje osobama bez kreditne povijesti i bez kolaterala, imovine, plaće... – oduševljen je ovaj, uistinu drukčiji bankar.
Opisuje kako zajednica ima svoju lokalnu valutu, palmu, koju priznaje i središnja banka, a izjednačena je s vrijednošću reala. Prednost upotrebe palme je popust od pet do 10 posto za robu koju zajednica sama proizvodi. Banka financira i proizvođače i potrošače.
– Glavna priča su mikrokrediti, mali iznosi koji se dodjeljuju na osnovi dobre riječi susjeda i onih koji poznaju dužnika. To su “karakterni” krediti, uz moralnu garanciju. Ma možete analizirati sve bilance dužnika i sve mogu biti pozitivne, dobiti u zalog svu imovinu, međutim, ako je osoba kojoj odobravate kredit, vlasnik ili predsjednik tvrtke – lopov, sve analize i osiguranja ne znače ništa! Glavno je umijeće bankara procjena karaktera dužnika – odlučno tvrdi bankar nakon čak 40 godina iskustva. Isti bi se princip, smatra, mogao primijeniti i kod nas; mikrokreditiranje za razne namjene, uz kamate od pola do 3,5 posto i povrat kredita kroz učešće u budućoj dobiti.
– Nužno je napraviti prvi korak, to je sporo, ali nije važno, bitno je da krene. U priči o nezaposlenosti i prezaduženosti važno je vjerovati da je to moguće – ne manjka mu entuzijazma. Jer ovakav je način poslovanja, kaže, neodrživ. Prezadužene su i države i poduzetnici i građani. Jedini donekle prihvatljiv rizik je državni, no zar svrha postojanja može biti financiranje samo države? To je posebno problematično za početnike koji trebaju obrtni kapital za pokretanje poslovanja.
– U situaciji smo kad gospodarstvo koje je ovisno o bankarskom kreditiranju ne može do financiranja, a alternativni su izvori ograničeni. U trenutku ovakve zabrtvljenosti rješenja su inovacije i kreativnost; moralo bi se kreirati pakete za prezadužene građane, reklamirati proizvode za otklanjanje prezaduženosti – čujemo za bankare gotovo “bogohulni” poziv iz Gazivodinih usta.
A “conditio sine qua non”, uvjet bez kojeg se ne može, baza za svaku buduću akciju je, tvrdi, oživljavanje “mrtvaca”: blokiranih, ovršenih... svih onih kod kojih ne funkcionira klasičan način naplate.
– Najveće je umijeće, i rizik, umijeće razgovaranja s dužnikom, što je i jako teško jer se ljudi više ne javljaju na telefon, nemaju povjerenja i izmaltretirani su od agencija koji ih zovu zbog telekomunikacijskih i sličnih dugova – otvoren je Gazivoda. Upravo u takvu razgovoru trebalo bi doći do iznosa koji dužnik mjesečno može sa sigurnošću otplaćivati. Dio otpisati, a dio restrukturirati.
– To bi trebala raditi tvrtka koja se bavi samo otkupom lošeg duga od banaka ili banka istog vlasnika koja će refinancirati i restrukturirati loš dug – on bi postao redovni kredit uz garanciju tvrtke koja bi ga preuzela od banke postane li loš. Rezultat bi bio taj da mrtvac oživi, što bi opravdalo pokretanje projekta. Unatoč otpisu, i firma i banka ostvarili bi profit – uvjerava Gazivoda.
Kredite koji bi proizašli iz ovakve kombinacije otpisa i restrukturiranja zove ljudski krediti. Uz primjerenu kamatu, jer visoka loše kredite čini još lošijima, ona je kao pucanj u vlastitu nogu, slikovito kaže. Otpis tri milijarde kuna kredita u Hrvatskoj prošle godine smatra mentalnim pomakom.
– Ne vjerujem u prijetnju. Dajte im šansu da nađu zaposlenje, vraćaju dug i normalno žive... – poentira već pomalo umorno.
>> Bit ćemo prava razvojna banka: dijelit ćemo kredite uz kamatu od najviše 4 posto
Dobro, ovo je plaćeni članak, ali ima dijelom istine u tome. Pravi zaokret desit će se kad se u hrvatskoj naprave divje stvar. 1.) Kad se donese Zakon o zabrani ropstva, čime će se sve ljude rasteretiti krivnje u koju su ju uvaljale vlade koje su omogućile njihovo zaduživanje da bi osigurale socijalni mir i 2.) kad se donese Zakon o poravnanju prema kojem će se sve stečeno od pretvrbe, privtizacije i nezakonitog rada sankcionirati kroz tri godine na način da svatko dokaže porijeklo svoje imovine, ostatak će se pretočiti u društvo.