Mijo Brajković prvi je čovjek Aluminija 20 godina. Kaže da mu je najteže bilo kada je nakon oslobođenja južne mostarske zone od srpskocrnogorskoga agresora vidio posve srušeni Aluminij. Ratna šteta u tom poduzeća procijenjena je na 140 milijuna dolara. U svim svojim istupima Brajković, koji je nekoliko puta proglašavan najuspješnijim menadžerom jugoistočne Europe, ističe kako je Hrvatskoj zahvalan za 9 milijuna dolara, što su bila inicijalna sredstva za pokretanje proizvodnje. U današnjim relacijama taj je iznos minoran, no 1997. je bio presudan, ističe Brajković. Zahvaljujući tim sredstvima, Hrvatska preko šibenskog TLM-a ima 12 posto vlasništva u mostarskoj tvornici.

VL: Može li se govoriti kolika je danas vrijednost 12 posto koje Hrvatska ima u Aluminiju?
BRAJKOVIĆ: O sredstvima ne možemo govoriti dok se Aluminij ne privatizira. No, sigurno je da su znatno uvećana. Bitno je da Hrvatska, zahvaljujući tih 12 posto, ima svoga člana u skupštini i nadzornom odboru Aluminija posredovanjem kojega može kontrolirati poslovanje. Važno je da su ta sredstva otišla doista u pokretanje proizvodnje, a ne u nešto drugo.

VL: Na čemu temeljite tvrdnju da je ulaganje u Aluminij najuspješnija hrvatska investicija u BiH?
BRAJKOVIĆ: Zbog toga što danas od Aluminija izravno ili neizravno živi oko 40.000 ljudi. Više od 50 posto kapaciteta Luke Ploče radi samo za Aluminij, primarnim aluminijem po znatno povoljnijim uvjetima opskrbljujemo šibenski TLM, južni dio HŽ-a radi za Aluminij, tu je i velik broj izvođača radova iz Hrvatske. Dakle, Hrvatska u Aluminiju ima  svoj gospodarski interes. Gledano i politički, s ulaganjem u Aluminij zaustavljeno je iseljavanje Hrvata s tih prostora.

VL: Štiti li Hrvatska na pravi način svojoj vlasnički udjel u Aluminiju, s obzirom da su postojale nesuglasice s vladom u Sarajevu oko vlasničke strukture u Aluminiju?
BRAJKOVIĆ: Hrvatska ranije nije puno pokazivala interes. U BiH, u kojoj država od nas tako rado uzima poreze i doprinose, prolazili smo kroz razne prepreke jer je u BiH danas važnije u kojoj ste stranci i koje ste nacije, nego znate li dobro raditi. No, mi smo uspjeli jer smo bili u pravu i postali smo najuspješnija tvrtka u ovom djelu Europe. Danas je odnos s Hrvatskom znatno drukčiji. Zato mislim da ne bi bilo dobro da Hrvatska prilikom privatizacije TLM-a proda tih 12 posto. Aluminij tada ne bi imao obvezu opskrbljivati šibenski TLM primarnim aluminijem, a to bi bilo na štetu šibenske tvornice.

VL: Što je s problemom opskrbe električnom energijom. Postoji li dugoročno rješenje za taj problem?
BRAJKOVIĆ: Činjenica je da Aluminij ne može poslovati bez normalne cijene električne energije, a druge strane činjenica je da BiH izvozi struju. Zamislite, BiH ima tri elektroprivrede. Sve one prikazuju manju proizvodnju električne energije da bi ju mogli izvoziti, dok s druge strane uvoze istu struju po višim cijenama. Zbog toga u BiH stradaju dobre tvrtke, kao što je Aluminij koji je kontinuirani potrošač električne energije. Strujnim udarom na Aluminij u obliku poskupljenja od 26 posto građanima je struja poskupjela samo 6 posto. Naime, mi trošimo 50 posto kapaciteta Elektroprivrede HZ HB. U BiH ne postoji ekonomska strategija. Sve se svodi na politikantstvo.

VL: Gdje je uloga Hrvatske kada govorimo o opskrbi Aluminija strujom?
BRAJKOVIĆ: Ako će Aluminij opskrbljivati TLM, on to ne može raditi bez električne energije. Ako je danas TLM-u Šibenik 100 do 150 dolara jeftiniji aluminij iz mostarske tvornice, onda moramo naći neke korelacije između struje i isporuke metala. Neka se tu nađu obostrani interesi. Trenutačna cijene struje je oko 37 eura po megavatsatu. Aluminij plaća najskuplju struju u aluminijskoj industriji na svijetu. To je neizdrživo i trenutačno možemo poslovati jer je povoljna cijenama metala na londonskoj burzi. Rješenje je opskrba Aluminija električnom energijom po formuli kao što to radi cijeli svijet.

VL: Hoće li doći, kao što je najavljivano, do osnivanja hrvatsko-bosanskohercegovačkog aluminijskog konzorcija?
BRAJKOVIĆ: Moja ideja je bila da u vremenu kada se udružuju najveće svjetske tvrtke stvorimo aluminijski konzorcij. Okosnicu bi činili Aluminij Mostar i TLM, a u njega bi ušli svi proizvođači i prerađivači aluminija. Usto bismo mogli stvoriti aluminijsku dolinu od Hercegovine do Dalmacije u sklopu koje bi se moglo otvoriti na desetine i stotine manjih  radionica koje bi prerađivale aluminij.

VL: Dokle se stiglo u procesu privatizacije Aluminija?
BRAJKOVIĆ: Država je smatrala da ona ima 80 posto. Uspjeli smo postići da država ima 44 posto, dioničari također 44 posto te 12 posto Hrvatska. To je dobro jer je otkočen proces kako bismo išli u nova ulaganja. Ponosim se jer je Aluminij jedina tvrtka u BiH i šire koja će dati odštetu prijeratnim radnicima bez obzira na nacionalnost. Nadam se da će ovaj model slijediti i druge tvrtke. Nažalost, bojim se da neće uspjeti zbog tajkunske privatizacije gdje su radnici ostavljeni bez ikakvih prava na ulici. Mi ćemo dati odštetu svim radnicima zahvaljujući radnicima koji su Aluminij digli iz pepela nakon ratnih razaranja. Nažalost, u BiH je jedina industrija u usponu birokracija.

VL: Tko bi mogao biti strateški partner u privatizaciji?
BRAJKOVIĆ: Bitno je da to bude tvrtka koja već posluje u aluminijskoj industriji, koja će ulagati u nove projekte i razvoj. Ne smijemo dopustiti da se novac izvuče iz Aluminija i da se ljudi počnu otpuštati. Zato imamo ciljane tvrtke, kao što su Alcan, Alcoa, Glencore i Hydro. Trudit ćemo se da prednost imaju tvrtke koje su ulagale u Aluminij u vremenima kada su svi bježali od BiH. Ipak, držim da Aluminij nikada neće biti dobar kao danas jer je Aluminij vođen i stručno i emotivno. Bez emocija se nije moglo učiniti ovo što smo mi učinili. Bio bih najsretniji kada bi Aluminijem ovladali ljudi koji su ga na napravili.

VL: Je li to moguće?
BRAJKOVIĆ: Apsolutno! Riječ je o menadžmentu i radnicima koji bi preuzeli većinsko vlasništvo. To će biti naša ideja. I strancima će to odgovarati jer neće nitko iz Švicarske dovesti svoj kadar da vodi Aluminij.  

VL: Je li izgledna izgradnja nove elektrolize koja bi udvostručila proizvodnju?
BRAJKOVIĆ: Sadašnje kapacitete proširujemo upravo zbog nove elektrolize. Izrađena je studija izvodivosti koja je opravdala tu ideju. Međutim, nismo sami u mogućnosti to učiniti. Zato treba suglasnost šire javnosti kroz električnu energiju. Država treba odlučiti hoće li se struja izvoziti ili usmjeravati u novu elektrolizu što bi izravno ili neizravno uposlila na tisuće novih ljudi.  

VL: Aluminij je nedavno nominiran i za najčistiju tvornicu jugoistočne Europe. Hoće li se Aluminij okititi tom titulom?
BRAJKOVIĆ: Iznimno dobro surađujemo s gotovo svim ekološkim udrugama diljem BiH i južne Hrvatske. Aluminij ulaže znatna sredstva u zaštitu okoliša i čovjeka na radu. Nedavno smo ugradili i kolektor za pročišćavanje otpadnih voda - jedini takve vrste u BiH, iako smo i prije njega imali rigorozne kontrole otpadnih voda. Danas je Neretva čistija ispod Aluminija, nego iznad Aluminija i to nam priznaju sve ekološke udruge. Aluminij ima 60.000 loza, svoje vino, ribe, ovce, voće, povrće... Zato smo nominirani za najčistiju tvornicu. Sama nominacija puno znači i to nam je svojevrsno priznaje bez obzira hoćemo li dobiti nagradu.

VL: Kako komentirate tajkunizaciju tijekom sumnjive privatizacije u BiH i Hrvatskoj, a koje sve češće možemo vidjeti na skijalištima, jahtama. Gdje vi tu sebe vidite?
BRAJKOVIĆ: Pročitao sam negdje da nisam tajkun iako vodim najjaču tvrtku u BiH. Možda je to do odgoja jer sam se oslobodio pohlepe za novcem. Zato Aluminij ulaže u kulturu, znanost i sport. Nisam tipičan menadžer u tom balkanskom smislu. S druge strane žao mi je kad vidim u kakvu se svjetlu Hercegovci prikazuju u Hrvatskoj.

VL: Koliko su Hercegovci svojim ponašanjem pridonijeli negativnoj predodžbi?
BRAJKOVIĆ: Slažem se da je dio onih koji su navodno predstavljali Hercegovce u Hrvatskoj svojim malograđanskim stavovima pridonio takvoj slici. Nije Hercegovina sam krš, narodna kola i klisure. Pogledajte samo naše umjetnike, sportaše, znanstvenike, vinogradare... Na žalost, nismo to znali prezentirati, a ni s druge strane granice nisu baš bili zainteresirani za pozitivne procese u Hercegovini.

3

ljubavni status

Koga ljubi Zrinka Ljutić? Skijaška zvijezda svoju sreću ne skriva

jeste li znali?

Zloba im viri iz očiju: Ovo su najpokvareniji horoskopski znakovi

12

jedan od najznačajnijih voditelja

Gdje je danas Oliver Mlakar? Živi na selu, a radi i u 90. godini

100% reciklabilna

Je li ovakva ambalaža put prema čišćoj budućnosti?

Vrijeme je za promjene

Stakleni stropovi i ljepljivi podovi: kako nevidljive prepreke koče napredak žena

Poznati trgovački lanac priznao veliku grešku: Proizvode su naplaćivali skuplje, imate pravo na povrat novca