Ni ZERP-a, ni veletržnica, ni ribarskih luka - sva nastojanja obespravljenih hrvatskih ribara da se koliko-toliko približe konkurentima Talijanima, koji su, kao i Slovenci, proglasili svoj zaštićeni ekološko-ribolovni pojas (ZERP), a tržnice pune ulovom iz hrvatskog ZERP-a - još su u fazi Hemingwayjeva starca koji “tepi” svoju ribu.
Dok Olli Rehn upozorava hrvatsku Vladu da jednostrano ne proglašava ZERP, pozivajući se na 'fantomski’ dokument koji ne postoji, sad je gotovo sigurno da se u Komiži, glavnom punktu hrvatskog ZERP-a, neće graditi ni zacrtana ribarska luka kao logistika za plovila u vanjskom dijelu Jadrana. To je još jedan ustupak Talijanima iako je državni prioritet, određen Vladinim programom, drži Tonči Božanić, predsjednik Ceha za ribarstvo Hrvatske obrtničke komore.
Monopol trgovaca
No za to baš briga lokalne vlasti, koje su umjesto ribarske luke ondje zacrtale nautičku luku. Protjerani iz sjeverne luke, u kojoj su dosad mogli vezivati svoje brodove, i splitski su ribari ostali bez pristanišnih mjesta pa prijete blokadom gradske luke i traže dio ratne luke Lore, a nikako da zaživi i prva hrvatska veletržnica, u čije je otvorenje u Poreču odgođeno za dogodine.
Budući da nam je grade Talijani, nju ćemo još i dočekati. No što ćemo im morati dati zauzvrat - pitaju cinici, koji još skeptičnije gledaju na gradnju ostalih veletržnica, koje ribarima ne znače samo veće prihode, već i sigurnu i brzu naplatu ribe i krajnje transparentno poslovanje cijeloga sektora, u kojem trenutačno dominiraju preprodavači i trgovci, koji imaju monopol u svim područjima otkupa.
- Svaka županija trebala bi imati veletržnicu! Trebali bi ih graditi u Rijeci, Puli, Zadru, Splitu, Šibeniku, Pločama ili Dubrovniku, što je, uostalom, kao i broj pretovarnih mjesta i otkupnih stanica, isplanirano još 1991. godine, kada je Ministarstvo prometa bilo samostalno. No svi se danas okreću marinama i turizmu, kao da je riba šugava, a od nje živimo - kaže Miro Kučić, savjetnik uprave Sardine iz Postira i predsjednik grupacije ribarstva, marikulture i riboprerade Hrvatske gospodarske komore.
Za to ne krivi ni Vladu ni resorna ministarstva, nego administrativnu podjelu Hrvatske na 21 županiju i 540 gradova i općina. Jer, tvrdi, čak i kad županije obave svoj posao, a većina jest, toliko je malih opu0107ina i gradova - malih kraljevstava i nedoraslih kraljeva - koji to ne žele i pred nasrtajem njihovih sitnih interesa cijela strategija razvitka ribarstva pada u vodu.
Samovolja kraljeva
- Ne mogu li provesti što su zacrtali, naprave nered - kaže Kučić, ističući kako su riblje burze završnica posla. Prije toga treba uspostaviti ribarske luke jer je u sadašnje svatko dobrodošao osim ribara, potom otkupne stanice, logistiku prijma ribe, tvornice leda, omogućiti prijevoz ribe u unutrašnjost, pa tek onda veletržnice, koje trebaju biti u mjestima u kojima je puno stanovnika. Pritom nas, smatra, organizaciji posla ne moraju učiti Talijani, koji nisu primjer poštenog gospodarenja morem, jer iako njihova država štiti ribare pomogla je da potpuno devastiraju svoje more.
- Mi smo meko tkivo u koje prodire tko hoće jer smo okrenuli leđa proizvodnji i mislimo da možemo živjeti od banaka i turizma, inače bismo sami gradili svoje tržnice - objašnjava Kučić. Ovako, prvu od njih - u Poreču - tešku više od šest milijuna kuna, gotovo potpuno financira talijanska vlada preko svojih regija Veneto, Friuli, Venezia Giulia i Emilia Romagna. Istarska županija i Istarska razvojna agencija IDA, koja je i nositelj cijelog projekta, osigurale su samo dio novca, a 900.000 kuna izdvojilo je Ministarstvo poljoprivrede.
