Sredinom 90-ih Mađarsku je zahvatio veliki val ulazaka multinacionalnih
kompanija, Mađari su sve prodavali, a velike korporacije kupovale
tržište i jeftinu radnu snagu. Ta depresivna
postsocijalistička zemlja je cvjetala, a onda su se naši
susjedi zapitali može li tako dalje. Otprilike 80 posto izvoza zemlje
ovisilo je o strancima, prevrtljivim i nepredvidivim u traženju novih
jeftinijih destinacija. Trebalo je u vlastito okrilje vraćati
što se može vratiti i tako osigurati neku buduću stabilnost.
Među ostalim, dohvatili su se naftne kompanije Mol, donijeli čak u
parlamentu leg specialis o Molu, hvatali se za slamku zlatne kontrolne
dionice koju je EU obrisao kao nepotreban rudiment na zajedničkom
tržištu. No, Mađari se ne predaju, brane Mol od nasrtljivog
OMV-a, a u međuvremenu su rano krenuli u regionalnu energetsku bitku
ulaskom u Inu. Sada žele sve, nude vlasničko ispreplitanje, ali tu
danas nitko ne vidi što će Hrvatska dobiti od toga.
Javnost je zbunjena najnovijim zbivanjima, ne zna se tko što
nudi, što se mijenja i za koliko i mora li baš
tako, kada je jednostavnije vrijednost dionica izmjeriti novcem. Za
razliku od Mađarske, Hrvatska se nizašto ne bori grčevito.
Čak bi se upustila u sumnjivu i javnosti teško
objašnjivu razmjenu dionica. Tek se naslućuje da Vlada možda
žrtvuje Inu radi nekih drugih poteza poput plinovoda, a i to je posao
koji je propustila napraviti prije dvije godine kada nije trebalo
praviti tolike ustupke.
Ekonomski analitičar Željko Lovrinčević kaže da se na primjeru Ine vidi
da Vlada nije postavila cilj – biti regionalno energetsko
čvorište koje zemlji pripada po svom položaju, nego su to
otkrili stranci. Zato naše tvrtke postaju lovina umjesto da
se preko njih integriramo u regiju. Ni u drugim sektorima nije bilo
regionalnog cilja, pa je domaće gospodarstvo ostalo
tehnološki izolirano.
Mol i Ina još će mjesecima biti dominantna tema, no čini se
da Sanaderova vlada nije na visini zadatka kada je o tom velikom poslu
riječ, a neugodno podsjeća na sve što se posljednjih 15
godina loše događalo u hrvatskoj tranziciji.
Duge godine tranzicije
A što se zapravo dogodilo u dugim godinama tranzicije, je li
moglo drukčije i gdje je domaća ekonomija danas? Već na prvi pogled
jasno je da Hrvatska nije postala balkanski tigar niti zemlja uspjeha
koju bi neki drugi kopirali. Nije proživjela ni strahote privatizacije
poput stanovništva u Rusiji, ali nije se ni približila
Sloveniji ili Slovačkoj koje su najbolje iskoristile svoj potencijal.
Hrvatsku, za razliku od Mađarske, velike kompanije i veliki kapital
zaobilazio u velikom luku, što zbog rata, što
zbog maloga tržišta. Zato smo odjednom početkom 90-ih i
startom pretvorbe bili preplavljeni društvenom imovinom koja
se sručila na tržište na kojem nije bilo ozbiljnijega
kapitala ni pravih platiša.
– Proces pretvorbe i privatizacije počeo je u najgorem
mogućem trenutku za jedno društvo, u ratnom stanju, u kojem
se na jednoj strani pojedini dijelovi države i društva bore
za golu egzistenciju, a u drugom, manjem dijelu društva
provodi se preraspodjela društvenog bogatstva. U takvim
uvjetima, gdje se društveni kapital pretvara u državni pa ga
pojedina “tijela” države preraspoređuju u privatni
kapital, nastao je tzv. šok zbog kojega ni jedna strana nije
bila spremna za takvu vrstu brze promjene, pa se u tome slučaju gase
poduzeća, nestaju radna mjesta, a nema supstituta u novim ekonomskim
aktivnostima.
Dakle, društvo prolazi u najtežem trenutku katarzu koju
pojedine uske društvene skupine više ili manje
uspješno koriste za osobne probitke, ali je posljedica
gubljenje srednjeg sloja i stvaranja široke fronte
nezadovoljstva društvenom tranzicijom, smatra ekonomski
analitičar Dragan Kovačević.
To nezadovoljstvo traje do danas, većina je uvjerena da je zakinuta,
zemlja se teško nosi s novim bogatašima.
Tajkunska era stajala je ekonomiju upropaštenih poduzeća i
izgubljenih radnih mjesta i još dugo će ta
socijalna nepravda imati posljedica na moral cijeloga
društva. No, sve to pratilo je i druge zemlje na prijelazu
iz jednoga u drugi sustav politike i ekonomije. Dakle, žrtava je
svugdje bilo, no pitanje je što je nastalo iz svega toga.
Početak i koncept preraspodjele društvenog bogatstva nije
puno obećavao. Problemi koji su pratili privatizaciju mogu se
podijeliti u tri segmenta – 90-ih smo imali problem tajkuna,
od 2000. godine problem stranoga kapitala, a cijelo vrijeme pitanje je
gdje su i što su dobili oni koji su podigli sve
što se prodavalo. Od 2000. u političkim otvaranjem zemlje
počinje ulaziti strani kapital, tajkuni ipak nisu uspjeli osvajati
najozbiljnije gospodarske sustave. Počinje munjevita prodaja gotovo
cijeloga bankarskog sustava, pa se danas i mi kao i Mađari pitamo je li
ugodno živjeti u zemlji gdje 90 posto novca kontroliraju strane banke.
Današnju stabilnost plaćamo velikim profitom banaka, a i
vrlo malim financijskim učinkom od prodaje tih banaka. Kada se
analizira struktura stranoga kapitala, vidljivo je da je ulazio u
sektore koji su mu osiguravali tržište, od banaka do
telekoma. Nije ušla ni jedna velika greenfield investicija,
a kamoli industrija koja bi osnažila hrvatski izvoz. Pusti su snovi o
autoindustriji, velikim izvoznicima IT opreme i ostalima koji mogu
apsorbirati veliki broj nezaposlenih. Ni jedna od najpropulzivnijih
grana – turizam – nije zasad uspio privući elitne
hotelske lance. Teško je i ubuduće očekivati velike strane
investicije; u regionalnoj shemi Hrvatska nije dovoljno velika da bi
bila centar operacija velikih kompanija za šire područje,
nego tek ogranak koji će se kontrolirati iz drugoga centra. Kamo se
onda okreće nacionalna ekonomija?
Željko Lovrinčević kaže da se Hrvatska sve više
specijalizira za rentnu ekonomiju, dakle ekonomiju koja će naplaćivati
svoju geografsku poziciju i pristup moru. Tehnološki
naše gospodarstvo nije integrirano u regiju, a naravno ni
dalje od toga, ali solidan nacionalni prihod mogu donijeti nekretnine,
zemljišta, tranzitni pravci za energiju, promet...
Kada se gleda okruženje, vidljivo je da je Crna Gora krenula tim
smjerom, no osim jadranske pozicije s manje prednosti od Hrvatske,
Slovenija se okrenula jedinoj mogućoj opciji –
tehnološkoj integraciji gospodarstva sa svijetom i
okruženjem, a Srbija će također morati imati takav smjer ako se misli
razvijati. Može li se u zemlji pretežno rentne ekonomije ugodno
živjeti? Analitičari kažu da može, jer će taj povoljni rentni položaj
uvijek donositi novi kapital, novac će se vrtjeti oko izgradnje
terminala za plin, hotela, otoka i svih drugih usluga koje su moguće u
prostoru. Samo postoji rizik tko će kontrolirati tu rentu, država ili
pak strani kapital.
Iluzija kupovne moći
U društvu će se sve više voditi polemike i bitke
kako preraspodijeliti taj kapital koji pristiže i kako će se on
preraspodijeliti između juga i sjevera zemlje. Ispada da se hrvatska
politika u ključnim trenucima nije znala ni uporabom privatizacijskih
modela ni drugim instrumentima strateški odrediti o onome
što presudno utječe na zemlju i njezin prosperitet. Kao
što kaže Lovrinčević, uvijek su stranci bili ti koji su
otkrivali hrvatske prednosti.
Tako ispada da se nakon svih turbulencija zadnje desetljeće i pol
zemlja za koju su njeni građani mislili da je obećana, kada jednom sama
bude odlučivala o svojoj sudbini, pretvorila u zemlju sasvim prosječnih
mogućnosti. Prije rata bila je razvijenija od svih koje je danas
prestižu ili već jesu. Privid je stvoren u potrošačkom
društvu, a Kovačević tvrdi da će se taj model njegovati dok
god ide. Teško je presjeći iluziju da imamo kupovnu moć veću
nego ikada i da nam je puno toga dostupno.
Primjeri
Telekomunikacije
U svim tranzicijskim zemljama među prvima su otišle u ruke
stranaca. Potkraj 1999. godine HT je prodan Deutsche telekomu, i to 35
posto dionica. Potom je, u drugoj fazi, a tako je i sada, njemačka
kompanija kontrolirala tvrtku. Prije gotovo 10 godina nismo znali
što su Nijemci zapravo kupili, a onda je, kada se
liberalizacija tržišta otegnula na sljedećih pet godina,
postalo jasno – tržište na srednji rok. DT je
razvio telekom tehnološki – pitanje je je li se to
moglo i vlastitim snagama – no to je danas tvrtka s golemom
“kešovinom”, banka u malome.
Nešto od toga skrenut će i u ruke hrvatskih građana.
Banke
Ulaskom jedne po jedne strane banke, ostale su samo padale jer nisu
bile spremne na konkurenciju koja im se spremala. Gotovo je 90 posto
sustava u rukama stranih banaka koje su u Hrvatsku uvezle golem
kreditni kapital. On se raspršio u sve pore
društva, kupovna moć građana je eksplodirala, sve je postalo
dostupno. Građani su sretni i zaduženi, ali barem mogu kupiti stan na
kredit, auto, imati i pokrivati minuse. Svi se pitaju dokad tako, a
mnogi misle – pa valjda banke misle o tome koliko mogu
zaduživati stanovništvo! Nakon američke hipotekarne krize
nitko više nije uvjeren da se i banke nisu –
polakomile.
Luka Rajić
Romantična pretvorbena priča! Šofer je kupio tvrtku Dukat u
kojoj je radio, više od 13 godina ustrajno ju je razvijao
ili barem nije uništavao, klonio se skandala, držao podalje
od javnosti, pogotovo mondenih i bogatih krugova. Rajić je
pokušavao i uspio steći imidž skromna momka koji se naglo
obogatio. Tvrtku je, a to mu je možda i bila početna ideja, preprodao
velikoj francuskoj kompaniji, uzeo 280 milijuna eura i nestao u
Švicarskoj. Ipak, nakon što se obogatio, postalo
mu je neizdrživo živjeti u Hrvatskoj, makar nije bio na meti kritika, a
ni državnih organa koji bi se uhvatili preispitivanja njegova bogatstva.
Pliva
Prva hrvatska perjanica koja je sredinom 90-ih očarala i zapadni
investicijski svijet. Pliva sa svojim sumamedom i bez njega posve je
nešto drugo. Pliva je godinama harala burzama, a onda je
trebalo krenuti u život bez znamenitog antibiotika. Potom se lutalo,
ambicije su bile prekomjerne, pa i za širenja na američko
farmaceutsko tržište, ali se ubrzo morala povući jer nije
imalo smisla stvarati troškove bez rezultata. Pliva se
klimala posljednjih godina, a onda je bilo jasno da će netko nasrnuti
na nju. Pokušali su Islanđani, ali preuzeti Plivu
pošlo je za rukom američkoj kompanji Barr. Danas, dvije
godine nakon toga, Pliva je za domaću javnost postala nekako znatno
manje zanimljiva.
Hoteli
Prošli su različite faze, od banaka koje su ih pokupovale za
neke prijašnje dugove i potom jeftino prodavale jer ih nisu
niti platile. Potom je došla kuponska privatizacija, opet su
se za papire kupovali hoteli, a priča se ponovila s ponovnom
rasprodajom. Svi su nešto zaradili u tom lancu i
išli dalje. Tek su posljednjih godina počele veće
investicije jer bez uređenih hotela nema gostiju ni dobre zarade.
Vjerojatno će za neko vrijeme doći i treća faza te će se hoteli
prodavati velikim lancima, no zasad ništa nije dovoljno
veliko, atraktivno ni uređeno da bi privuklo svjetske lance.
