Privatna štednja građana u mirovinskim fondovima iznosi 72 milijarde kuna. Može li drugi stup sačuvati standard budućih generacija umirovljenika kada dospijemo u mirovinu?, pitamo Dinka Novoselca, predsjednika uprave AZ mirovinskog fonda.
Može i hoće. Četvrtina mirovinskih doprinosa, odnosno 5% bruto plaće odlazi na naše osobne račune gdje se štedi uz prinos. Alternativa tome je da i tih 5% završi u tekućoj potrošnji. Za perspektivu budućih mirovina naših članova bolje je da se taj iznos uštedi nego potroši. Drugo je pitanje koliko velik doprinos budućoj mirovini može dati drugi stup. To najviše ovisi o stopi izdvajanja za drugi stup, a u manjoj, ali još uvijek značajnoj mjeri, o prinosu koji ostvarujemo svojim članovima. Da bi mirovine iz 2. stupa znatno popravile socijalnu sliku budućih umirovljenika, nužno je da se jednaki dio naših mirovinskih doprinosa usmjeri u štednju i u potrošnju. Dakle stopa izdvajanja za drugi stup treba biti 10%. U dijelu u kojem mi utječemo na mirovinu, u prinosu, položili smo ispit. Dosad smo u 13 godina ostvarili prinos od nešto više od 6%, odnosno gotovo 4% iznad inflacije. Bio bih prezadovoljan ako bi to tako ostalo i idućih 20-ak godina.
Sloboda kretanja
Hoće li nizak natalitet i odlazak mladih zapečatiti ekonomsku budućnost zemlje?
Nisu to samo hrvatski problemi, nego problemi svih razvijenih ekonomija. Ta su gospodarstva žilava i prilagodljiva. Nema razloga za dramatiku. Sedamdesetih godina trebala nas je uništiti energetska kriza, 80-ih godina inflacija, 90-ih brzorastuće ekonomije istoka, 2000-ih dot.com balon i financijska kriza... a evo nas u 2015., živi i ekonomski zdravi. Ne vjerujem da će nas uništiti demografija u 2020-ima, iako će negativno utjecati na rast. Ja sam racionalni optimist. Tako gledam i na odlazak mladih ljudi. Za početak, trebamo točno ustanoviti koliki je taj broj, a u predizborno doba nije pogodna atmosfera za to. Slobodno kretanje rada jedno je od temeljnih načela EU koje smo prihvatili dvotrećinskom većinom na plebiscitu. Cinično je sada doživljavati katastrofom kada Hrvati koriste to načelo u svojim životnim izborima. Ovdje je riječ o tome da je standard u zemljama zapadne Europe toliko viši od našega da ga ne možemo sustići u jednoj generaciji čak i da je naša stopa gospodarskog rasta dvostruko viša od njihove.
Prigovara vam se da previše ulažete u sigurne državne obveznice, a premalo u tvrtke.
Prigovor da ulažemo u nešto što je sigurno evidentna je kontradikcija. Mi moramo investirati sigurno. Naša alokacija u hrvatske državne obveznice posljedica je interakcije tržišnih i regulatornih ograničenja, a ne samo naših investicijskih prosudbi. Mi i dalje po zakonu moramo ulagati najmanje 50% imovine u državne obveznice, ali sada zemalja članica EU te najviše 40% imovine smije biti uloženo u ostale valute osim kune. Ulaganje u npr. njemačke državne obveznice "troši" nam limit za ulaganje izvan kune i u isto vrijeme praktički ne daje nikakvu kamatnu stopu, dok hrvatske državne obveznice daju kamate od gotovo 5% godišnje i ne troše taj limit. Odnos rizika i očekivane dobiti kod hrvatskih državnih obveznica povoljniji je nego kod drugih država EU. Mi ipak bolje razumijemo rizike u ulaganju u Hrvatsku nego negdje drugdje.
Hoće li nakon mladih i mirovinska štednja pobjeći van?
Mirovinska štednja neće pobjeći kao što ni većina Hrvata neće otići iz Hrvatske. Mirovinski fondovi uvijek će biti, nemam hrvatskog termina, "home based" investitori bez obzira na regulatorna ograničenja. Svaka zarađena kuna u Hrvatskoj za nas ima multiplikativni efekt kroz povećanje gospodarskog rasta, poboljšanje javnih financija, povećanje plaća i broja zaposlenih dok je ta ista kuna zarađena izvan Hrvatske samo kuna. To opet ne znači da nećemo ulagati i izvan zemlje. Ulažemo i ulagat ćemo i vani jer su takva ulaganja vrlo likvidna i daju nam dodatnu diversifikaciju. Ne treba naša ulaganja izvan Hrvatske tretirati kao bilo čiji poraz, nego kao profesionalnost investicijskih menadžera. Prirodno je da se u javnosti raspravlja o investicijskoj politici mirovinskih fondova. To je legitimna rasprava. Važno je također da i javnost razumije interese sudionika te rasprave. Kada drugi investitori koji su uložili u hrvatsko tržište kapitala vrše pritisak da mirovinski fondovi više ulažu na isto to tržište, postavlja se pitanje čine li to oni možda jer im je u direktnom materijalnom interesu da mirovinski fondovi svojim kupnjama na domaćem tržištu kapitala povećaju cijene dionica u koje su ti investitori otprije investirali nemale novce.
Udarac za dvije muhe
Kako to da naše ceste vrijede privatnim investitorima, a državi nose samo gubitke?
Pitanje polazi od krive premise da je problem u kvaliteti upravljanja autocestama. Nije u tome problem. Problem je u javnom dugu. Zato je bolji termin "monetizacija" jer je smisao te transakcije "monetizirati" ili unovčiti buduće prihode od cestarina umanjene za troškove upravljanja i za dobiveni iznos umanjiti javni dug. To je trebalo bolje objasniti hrvatskoj javnosti pa bi bilo manje populističkog otpora. Mi u toj priči vidimo priliku za udarac koji ubija dvije muhe: vidimo potencijalno atraktivnu investicijsku priliku koja smanjuje javni dug, dakle, poboljšava kvalitetu i umanjuje rizičnost državnih obveznica u koje je uloženo 70% naše imovine. I ne mislim da je taj projekt iza nas. Bit će jako važno precizno i detaljno objasniti javnosti motive i efekte nekog budućeg oblika monetizacije. Ako se taj posao dobro obavi, uvjeren sam da javna podrška neće izostati.
Uložili ste u Luku Rijeka, Podravku, Iliriju, Zašto ne ulažete više, novca imate?
Sretni smo zbog tih investicija jer želimo povećati ulaganja u hrvatsko gospodarstvo. Posebno nam je drago što se radi o dokapitalizacijama kod kojih će sredstva biti uložena u daljnji rast kompanija. Osnovni je preduvjet za bilo koju našu investiciju da je odnos očekivanog prinosa i rizika, dakle cijena, prihvatljiv. Tu nema kompromisa. Nećemo pošto-poto povećavati ulaganje u hrvatsko gospodarstvo. Svaku ćemo domaću investicijsku priliku detaljno proučiti čak i ako je vrlo mala u odnosu na naš fond. S Ilirijom smo mjesecima razgovarali o ulaganju od 22 milijuna kuna za fond od 28 milijardi.
To je manje od 0,1%, ali smo si ipak dali nemalog truda jer je riječ o dobrom ulaganju. Takvo je postupanje naša obveza koja proizlazi iz društvene uloge, ali to ne znači da ćemo donositi investicijske odluke za koje smatramo da nisu u materijalnom interesu naših članova. Zbog toga mnogi naši napori i pregovori nisu rezultirali odlukom o investiranju. To je priroda našeg posla – na svaku kunu koju smo investirali ide pet kuna koje smo mogli investirati, a nismo.
>>Dinko Novoselec: Ukidanje drugog stupa ne bi promijenilo statističku sliku javnog duga
>>Dinko Novoselec: Ukidanje drugog stupa ne bi promijenilo statističku sliku javnog duga
