Rušenje inflacije 1993. godine, uz stabilizaciju cijena a posredno i tečaja, jedini je proizvod hrvatske ekonomske pameti i politike u zadnjih četvrt stoljeća koji se može označiti reformskim potezom. Sve drugo, uključujući pretvorbu, privatizaciju, privlačenje stranog kapitala, liberalizaciju tržišta, jačanje privatne inicijative ili se pretvorilo u ogroman teret ili je odrađeno tek da bi se zadovoljila forma u procesu pristupanja Europskoj uniji.
Desetogodišnji rad
Hrvatska u gotovo svakom ekonomskom segmentu zaostaje za tranzicijskim zemljama, počev od najbolje Češke i njezina glavnog grada Praga koji je po vrijednosti stvorenog BDP zasjenio Beč, pa do Rumunjske na koju se dugo gledalo kao na zaostalu balkansku državu. Što su to učinile druge tranzicijske države, a mi nismo mogli? Danijel Hinšt, predsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize, analizirao je stanje u Rumunjskoj te zaključuje da nas je ta zemlja prestigla desetogodišnjim radom.
- Rumunjska je svoju konkurentnost gradila rezanjem poreza, državne potrošnje, obuzdavanjem javnog duga i deegulacijom tržišta rada, ističe Hinšt.
Dodatno, flat tax od 16 posto, uveden 2005. godine, početkom ove godine snižen je na 10 posto kako bi dao dodatni poticaj osobnoj potrošnji i privatnim investicijama. Hinšt navodi da su i neke od rumunjskih prednosti veća lakoća otpuštanja radnika, niže otpremnine, lakši regulatorni okvir za strana ulaganja i niži javni dug. Kupovna moć regija oko glavnog grada Bukurešta 2016 godine je dosegla 140 posto EU prosjeka, (prosjek države 58%), dok je Kontinentalna Hrvatska (unutar koje se nalazi glavni grad Zagreb) na svega 61 posto europskog prosjeka. Hinšt ističe da je Indeks ekonomske slobode Hrvatske i Rumunjske (prema Heritage Foundation) posljednji put bio izjednačen 2005 godine, na 52 posto. Obje su se zemlje od tad poboljšale, ali Rumunjska je napredovala dvostruko.
- Rumunjska s korupcijom i pitanjima vlasničkih prava ima slične probleme kao i Hrvatska. Rumunjske prednosti u odnosu na Hrvatsku su daleko viša radna sloboda, poslovna sloboda te odgovorna fiskalna politika koja je dovela do umjerenije državne potrošnje i manjih porez, ističe Hinšt u svojoj analizi.
Ekonomist Velimir Šonje za Arhivanalitiku je izračunao da je Hrvatska 1990. godine bila 59% razvijenija od Poljske, deset godina kasnije ta je prednost bila samo simbolična, a Poljska nas je pretekla prije krize 2008. godine. Šonje ističe da su temelji za ekonomski uspon velike Poljske položeni 2000. godine kad je “lansirana prva generacija reformi koje bi se današnjom terminologijom mogle označiti neoliberalnima: liberalizacija cijena, ukidanje subvencija, fiskalna disciplina, obaranje visoke inflacije, sloboda osnivanja poduzeća, brza privatizacija”, što je omogućilo Poljskoj da prva od postokomunističkih zemalja već 1992. izađe iz recesije. No, do 2007. Poljska je rasla sporije od većine drugih tranzicijskih zemalja, a prije dolaska na vlast Donalda Tuska, današnjeg predsjednika europskog vijeća, u šest godina promijenilo se pet premijera. No, isto tako Poljska je smanjila broj regija s 48 na 16, ali je istovremeno provela snažnu decentralizaciju i regijama dala velik stupanj slobode u upravljanju javnim novcem i ugovaranju sredstava iz EU. Široka decentralzacija se spominje kao jedan od elemenata koji su pridonijeli velikom povlačenju sredstava iz EU fondova, mali i proaktivnija monetarna politika koja je prikočila uvoz i pogurala izvoz poljskih proizvoda.
Što će se promijeniti uvođenjem eura i hoće li sve poskupjeti:
Tehnički pismeni Česi
Zahvaljujući automobilskoj industriji koja je došla u tu zemlju, regija oko Bratislave 2016. godine je imala 84 posto veći BDP od prosjeka EU, Prag je preskočio europski prosjek za 82 posto dok je Beč, primjerice 53 posto iznad prosjeka. Slovačku je digla automobilska industrija, uz kombinaciji s tada niskom cijenom rada, jednostavnim poreznim sustavom i jeftinom državom. Češka je također odlično iskoristila svoj dobar geografski položaj, dobru obrazovnu politiku i tehničku pismenost građana, ali devedesetih je provela korjenite ekonomske reforme koje potpisuje bivši premijer i predsjednik Vaclav Klaus.
Kada se sve sazme, formula je jasna: smanjiti javni sektor, srezati opcine i podijeliti zemlju na 3 NUTS2 regije, poboljsati samoupravu i DRASTICNO smanjiti poreze. Zasto je to svima jasno osim Hrvatima i ostalim balkanskim narodima i Rusima? Postajemo kaoao nasi susjedi koji blebecu o "neokapitalistickim okupatorima"