Nakon što je najavom izlistavanja dionica sa Zagrebačke burze izazvala burne reakcije investicijskih fondova, Viro tvornica šećera ovih je dana poslovnu i političku scenu podijelila i objavom da svim pravnim sredstvima kreće u borbu protiv odluke o raspodjeli proizvodnih kvota za šećer od tržišne 2013./2014., kojom ih je Ministarstvo poljoprivrede, s obzirom na to da je riječ o sedmogodišnjem razdoblju, zakinulo za oko 380 milijuna kuna.
Miroslav Božić, dugogodišnji pomoćnik bivšega ministra poljoprivrede, a danas savjetnik uprave Vira, tvrdi, naime, da nacionalna kvota koju je Viro dobio od ministra Tihomira Jakovine značajno odstupa od pravila i prakse EU po kojoj je isključivi kriterij proizvodnja u prethodnom višegodišnjem razdoblju. Viro je tako, kazao je, s godišnje proizvodnje u osmogodišnjem razdoblju sa 70,07 tisuća tona pao na količinu od 57,86 tisuća tona, što ide u korist Tvornice šećera Osijek kojoj je kvota sa 58,9 narasla na 67,5 tisuća tona. Kako gledaju na Božićev istup te tko je u podjeli kvota najlošije prošao, razgovaramo s Josipom Pavićem, predsjednikom NO-a osječke šećerane, koji je zadnjih 10-15 godina intenzivno surađivao s kolegama iz drugih hrvatskih šećerana i s Božićem, kao nadležnom osobom u Ministarstvu poljoprivrede na cjelokupnoj regulativi vezanoj uz tržište šećera, a posebice na dobivanju nacionalne kvote za šećer koju je EU dodijelila RH.
\"Idu mu na živce\"
Kako komentirate Božićeve tvrdnje o milijunskim štetama koje su raspodjelom kvota učinjene Viru?
– Kako je Božić do jučer bio ključna osoba koja je radila na raspodjeli kvota za šećer i sudjelovala u pregovorima s EU o nacionalnoj proizvodnoj kvoti, iznenađuju nas njegove tvrdnje i argumenti. Vjerojatno je to dijelom i zato što mu njegovi nasljednici u ministarstvu, kao dio nove ekipe, \"idu na živce\". No činjenica je da su procjene štete za virovitičku šećeranu iznesene za dnevnopolitičke potrebe i nemaju veze sa stvarnosti.
Je li dodijeljena kvota dostatna za opstanak svih triju šećerana u RH?
– Slijedi im dodatni izazov, ali s obzirom na ukupnu nacionalnu kvotu i dosegnutu razinu konkurentnosti, postoje dobre osnove za nastavak dugoročno održiva poslovanja domaćih šećerana. Ukupna proizvodnja šećera u RH u referentnom je razdoblju od 2005. do 2008. godišnje iznosila oko 300 tisuća tona, od čega je proizvodnja šećera od šećerne repe u prosjeku iznosila oko 220 tisuća tona. Dodijeljena nacionalna proizvodna kvota za RH iznosi 192.877 tona šećera od šećerne repe, što je za oko 12% manje u odnosu na proizvodnju u referentnom razdoblju. No, hrvatske će šećerane prve tri godine nakon ulaska RH u EU imati pravo uvoziti i sirovi šećer u ukupnoj nacionalnoj kvoti od 40 tisuća tona uz carinu od 98 eura po toni.
Što je trebao biti kriterij za razdiobu proizvodnih kvota?
– Pored proizvodnih rezultata mora se voditi računa i o sirovinskom području, instaliranim kapacitetima, povijesnom nasljeđu i vlasničkim odnosima u šećeranama. Koliko znamo, nigdje, ni u jednom propisu EU ili u domaćem zakonodavstvu nema preciznih kriterija za raspodjelu kvota, kako to ovih dana tvrdi Božić. Kad bi se uvažili svi prethodno spomenuti kriteriji, onda bi se lako došlo do zaključka da je osječka šećerana prošla najgore. Do uvođenja kvota u svim mjerama koje je država donosila vezanim uz proizvodnju šećera, naš je udio bio 41%, Županje 31%, a virovitičke šećerane 28%. Pri uvođenju kvota bez ikakvih argumenata određen je novi odnos – svakoj šećerani po trećina kvote.
U cjelokupnom razdoblju pripreme za poslovanje u EU naš stav i stav Vira bitno se razlikovao. Po našemu mišljenju, sve tri tvornice šećera trebaju opstati tako da se hrvatska industrija šećera udruži u jednu kompaniju. Da je bilo pameti, kao što nije, sada bi se repa prerađivala u Osijeku i Županji, dok bi Virovitica rafinirala sve količine sirovog šećera, proizvodila tekući šećer i pakirala sve vrste pakovina. U okviru te jedinstvene kompanije provela bi se optimizacija poslovanja, dok nam je Viro predlagao da se optimizacija hrvatske industrije šećera provede zatvaranjem osječke šećerane. Jasno je da je takav prijedlog za nas uvijek bio neprihvatljiv jer osnovu svake šećerane čini sirovinska baza, a osječka šećerana ima daleko najveće prirodno sirovinsko područje. Po Božićevu mišljenju, najvažnije je koliko je tko zadnjih nekoliko godina proizveo šećera, ali nijednom riječju nije spomenuto po kojim kriterijima je rađena razdioba izvoznih kvota za šećer u tom razdoblju i kakav su utjecaj takve odluke imale na proizvodnju i poslovanje hrvatskih šećerana zadnjih desetak godina!
U razdoblju od 2005. do 2008., koje se smatra referentnim, osječka je šećerana u ukupno proizvedenoj količini šećera od šećerne repe sudjelovala s 35,1%, Viro s 31,3%, a Županja s 33,6%. Na osnovi čega iz virovitičke šećerane sada tvrde da je razdioba kvota trebala biti na temelju proizvodnih rezultata od 2004. do 2011., i to samo na osnovi šećera proizvedenog iz šećerne repe iz EU, ne znamo. No zanimljivo je i da je već na prvom sastanku Povjerenstva za razdiobu kvota, održanom u svibnju 2012., Viro predložio da se kvote podijele tako da svakoj šećerani pripadne 1/3 kvote. Kako to nismo prihvatili, u listopadu nam je Viro ponudio 35% kvote, a nakon što ni to nismo prihvatili, jer smo smatrali da imamo pravo na veći udio, predloženo nam je da uz određenu naknadu zatvorimo osječku šećeranu, što nam, jasno, nije padalo na pamet. Sada ispada da su nezadovoljni i s onim što su nam i sami nudili!
Znači li to da ni osječka šećerana nije zadovoljna odlukom ministra Jakovine?
Da smo bili zadovoljni s 35%, prihvatili bismo ponudu Vira i time olakšali posao ministarstvu u razdiobi kvota. Smatrali smo da su svi argumenti na našoj strani i očekivali odluku koja će barem dijelom ispraviti posljedice nekih odluka na našu štetu iz prošlih vremena.
Nikad se nismo žalili
Na što konkretno mislite? Do sada ste uvijek izbjegavali komentirati odluke državnih službi.
Proizvodna je kvota u suštini nacionalno dobro za koje država klasično dodjeljuje nekakvu koncesiju, pravo, povlašteni položaj. Nismo se žalili nikada, naročito ne u javnosti, kada je naš udio u kvoti smanjen s 41% na 1/3, kada uopće nismo dobili kvotu za uvoz sirovog šećera i kada nije prihvaćena naša bolja ponuda za kupnju dionica Sladorane d.d. Županja u kojoj smo za dionice i dokapitalizaciju nudili 217,60 milijuna kuna, a Viro 186 mil. Kad su pak u pitanju dionice plus ulaganja, nudili smo 289,60, a Viro 279,34 mil. kn. No po mišljenju naših kolega iz virovitičke šećerane, sve te činjenice nisu bitne pri odluci o raspodjeli nacionalnog bogatstva.
