Ni koruška ni štajerska bučina ulja ne mogu se mjeriti s varaždinskim, dalo se zaključiti nakon 3. alpsko-jadranskog ocjenjivanja ulja (3. Alpe-Adria-Öl prämierung) u St. Andräu u Austriji, gdje su sa šest zlatnih i dvije srebrne medalje proizvođači iz Varaždinske županije ovih dana pomeli međunarodnu konkurenciju u kategoriji bučinih ulja.
Šampionsku titulu najboljeg među najboljima ponio je pak Vladimir Kurtek, koji se na svom OPG-u u Šemovcu već 20-ak godina bavi proizvodnjom tog crnog zlata, a na austrijsko je tržište, koje je dugo godina europska predvodnica kvalitete, svojedobno zakoračio s bučinim sjemenkama.
Da je brendiranje bučina ulja, koje je u Varaždinskoj županiji prvo zaštićeno na nacionalnom nivou – a u postupku je i EU zaštita njegova zemljopisnog porijekla – bilo pun pogodak, najbolja je potvrda što potražnja za njim vrtoglavo raste i sve je cjenjenije u gastronomskom i zdravstvenom pogledu.
Dvije trećine ulja u sivoj zoni
Potražnju, naravno, prati i certificirana proizvodnja, kojom se sve više razlikuje od ostale, često i nelojalne konkurencije na hrvatskom tržištu. Uzorkovanje bučinih ulja 2018. pokazalo je kako ih je čak četiri petine na policama trgovaca bilo patvoreno, odnosno krivotvoreno.
Kemijska analiza pokazala je, naime, da sastav sterola, koji je karakterističan za bučina ulja, ne odgovara zahtjevima za ovaj proizvod koji se deklarirao kao 100-postotno bučino ulje, a zapravo se u njega miješalo suncokretovo i neka druga ulja, što je praksa koju, na žalost, i danas primjenjuju brojni proizvođači. Puno ih, naime, i dalje tvrdi kako se bučino ulje ne može napraviti bez suncokretova, a nisu registrirani ni za dopunsku djelatnost prerade, pa je na tržištu još dosta nereda.
Prema nekim procjenama i dvije trećine bučina ulja proda se danas u sivoj zoni, bilo na kućnom pragu ili na sajmovima, pa nitko sa sigurnošću ne može reći kolika je danas stvarna proizvodnja i koliko ga uopće trošimo, osim što se u prehrambenim krugovima šuška kako prerada u nekim velikim uljarama počiva i na uvozu uljnih sjemenki iz Ukrajine, Kine, Poljske, Mađarske... koje moraju zadovoljiti tek fitosanitarnu inspekciju.
5000 ha tikava golica
Gastroznalci, a i turisti na kontinentu – i na moru, pogotovo Mađari, Talijani i Austrijanci, zato preferiraju baš certificirano varaždinsko bučino ulje, koje se puni i u zaštićene boce od 2,5 dcl i 0,5 l.
Matija Patrčević, predsjednik udruge koja trenutačno broji 35 proizvođača varaždinskog bučinog ulja po strogim specifikacijama, kontrolama i standardima, tvrdi kako su ga izvan županije prvi prepoznali istarski ugostitelji.
– Izvrsno se sljubljuje s, primjerice, sladoledom i s tradicionalnom poslasticom naših starih – domaćim sirom i vrhnjem s malo mladog luka – priča Patrčević. U Hrvatskoj se trenutačno govori o brojkama od 5000 ha i oko 10.000 proizvođača 600-650 t bučina ulja godišnje.
– Za litru premium varaždinskog bučinog ulja a treba oko 3 kilograma koštica, koje se tijekom berbe bundeva golica izdvajaju strojno, a ostatak mase ostaje na njivama za gnojidbu – kaže Kurtek.
Patrčević pak dodaje kako se u samo nekoliko godina u njegovoj uljari, gdje je prerađeno i Kurtekovo te još tri “zlatna” ulja, prerada bučinih koštica udvostručila što, uvjeren je, jamči svijetlu budućnost varaždinskog bučina ulja kojim se sve više pune i police zemalja u regiji, Austrije, Slovenije...
