Sedamnaest je mjeseci prošlo otkako je Hrvoje Turibak pronađen mrtav u stanu u zagrebačkom naselju Špansko u kojem je živio s roditeljima i dvije godine mlađim bratom Tomislavom. Isto toliko vremena policija još ne zna tko je kriv za smrt tada 24-godišnjeg uzornog studenta Građevinskog fakulteta. Sedamnaest mjeseci kasnije Tomislav Turibak, jedini osumnjičenik kojeg je policija imala, odlučio je prvi put javno progovoriti o 7. srpnju prošle godine. Našli smo se u onom istom stanu u Ulici Drage Gervaisa gdje je te subote u ranim popodnevnim satima pronašao mrtvog brata. Njegove su rečenice kratke i odmjerene, no pogled i glas otkrivaju koliko mu je teško govoriti o tom danu koji je obitelj Turibak zavio u crno.
– Roditelji su otišli u trgovinu, a ja sam htio prekratiti vrijeme do njihova povratka i ručka pa sam uzeo role. Brat je bio u svojoj sobi, za računalom. Pitao sam ga što radi i pozvao ga da ide sa mnom. Mislio sam – on na biciklu, ja na rolama. Ali, kazao mi je da ne može, da ima posla – priča Tomislav Turibak dok roditelji Lidija i Ivan pomno slušaju svaku njegovu riječ.
‘Nisam vjerski fanatik’
– Meni je brat bio uzor u puno stvari, usmjeravao me, davao mi savjete o životu. I hvala mu na tome. Hrvoje je bio ispred svog vremena i to je još jedan od segmenata zašto mu se divim. I neka nitko ne zaboravi spominjati ga kada ostvaruje njegove ideje. Za studentsku udrugu SUPEUS koju je osnovao sigurno će se još puno čuti. I to zahvaljujući ambicioznom i poslu predanom Hrvoju Turibaku i profesoru Miščeviću s kojim je surađivao – govori.
Tomislav zatim uzima prijenosno računalo i, dok sjedimo za stolom u dnevnom boravku Turibakovih, iznova čita sve ono što se tijekom osam mjeseci, koliko je prošlo dok protiv njega nije odbačena kaznena prijava, o njemu objavljivalo u medijima.
– Svi su se bavili analizom “moga” glasa na snimci poziva koji je zaprimio centar 112 i komentirali kako je čudno da sam bio smiren. A ja uopće nisam zvao 112. Učinio je to susjed – s gorčinom će. Policija ga je, dodaje, odmah osumnjičila da je ubojica.
– A na snimkama s nadzornih kamera jasno se vidjelo da sam u to vrijeme bio na rolanju. Išao sam do tribina na Jarunu, usput nekoliko puta sjedao na klupu, da se odmorim. Nisam najvještiji u rolanju pa sam i pao. Nisu mi povjerovali. Kazali su da sam, ako sam pao, morao imati ozljede na dlanovima. A ja sam imao na nozi. Ako je naša policija vođena izjavom poput: “Gle, moramo nekoga optužiti”, onda se pitam na kakvim temeljima ova država počiva – govori Tomislav Turibak.
Što se sve događalo u policiji, ne želi govoriti. Rekao je samo da poligrafsko testiranje nije odbio zato što je vjerski fanatik nego zato što se bojao da će zbog stresa pod kojim je bio rezultati biti drukčiji od stvarnih: – U životu sam gledao dosta dokumentaraca i znam da je to moguće. Policijsko ispitivanje vas i mene sasvim sigurno ne bi bilo isto. Kako bih ja reagirao da mi tijekom ispitivanja pokažu fotografiju mrtvog brata? Zato nisam pristao. Rekao sam da ću sam otići u zatvor ako imaju i najmanji dokaz protiv mene – objašnjava, a roditelji dodaju i da je, uostalom, i preporuka Tomislavove odvjetnice bila da odbije otići na poligraf. Dan nakon ubojstva Hrvoja Turibaka Tomislav je odveden u ambulantu na vađenje krvi iz prsta.
– Policajci su mi rekli da je to zato što žele usporediti moj DNK s onim pronađenim ispod bratovih noktiju. Pomislio sam da će se ipak doznati istina. A onda su mi nakon nekoliko dana policajci kazali da nisu ni postojali tragovi DNK! Moji roditelji i ja, i brojni ljudi koji su uz nas, uvjereni smo da će se istina otkriti i u slučaju da policija stoji iza ubojstva mog brata ili nekoga prikriva. Samo je pitanje kada će to biti.
Podrška supruge Ines
Baš poput roditelja, i on je ogorčen što se obitelji, nakon što je protiv njega odbačena kaznena prijava, nitko nije ispričao pa se pita kako je to moguće. Nije mu jasno ni zašto policijski očevid nije obavljen kako treba, zašto su sifoni rastavljani i nošeni na vještačenje tek nakon što je u njihovu stanu oprana krv, zašto stan nije bio zapečaćen onoliko dugo koliko je trebalo da se iz njega izuzmu svi tragovi, zašto je u ovoj istrazi izostala suradnja policije i tužiteljstva, zašto su informacije iz istrage curile u medije...
Povrijedili su ga i postupci nekih ljudi koji su se njemu i obitelji predstavljali kao prijatelji. Spomenuo je čovjeka koji je njegove roditelje i njega nakon što je pušten na slobodu pozvao na ručak. Spravio im je, kaže, zeca. A zatim otišao u policiju kazati o čemu su razgovarali! Rekao je i da mu smeta što su oni koji ga “poznaju” govorili medijima da uzima steroide jer su provedena testiranja to isključila.
– Pozdravljam i Hrvojeve prijatelje. Ja imam čist obraz. A oni? Opet, ne mogu ih osuđivati jer su svakodnevno čitali obmane u medijima. Ali mogli su imati toliko vjere. Ako su sumnjali, neka kažu. Ali, nije važno što ti drugi govore iza leđa. Bitno je da šute kad im se okreneš. Pa ako me netko jako puno “gleda u leđa”, neka zna da sam ja otvoren za svaki susret – govori Tomislav Turibak.
S druge strane, ima puno ljudi kojima želi zahvaliti što su sve vrijeme vjerovali u njega, a među njima je i odvjetnica koja ga je zastupala po službenoj dužnosti. Prvenstveno će se, kaže, zahvaliti svojim roditeljima koji nikada nisu posumnjali. Ispričat će i koliko ga je dirnula, i koliko mu je značila, gesta susjeda koji su mu mjesec dana nakon Hrvojeve smrti, kada je još uvijek bio prijavljen za ubojstvo, doveli svoju trogodišnju kćer da je vodi u kino. Ne može ne spomenuti i svoje prijatelje koji su sve vrijeme dok ga nije bilo kod kuće bili uz njegove roditelje. I koji su još uvijek tu.
– Zahvalan sam i svojoj ženi Ines i njezinim roditeljima koji su me u takvoj situaciji primili u svoj dom i vjerovali mi – kaže Tomislav Turibak. On i njegova Ines, ljubav još iz školskih klupa, nedavno su postali roditelji. – Moram ići – izgovara Tomislav Turibak, krenuvši u zagrljaj svojoj maloj, ali sretnoj obitelji koja poput njega čeka da dozna istinu o ubojstvu 24-godišnjeg Hrvoja Turibaka.
Zagovornik sam slobode mišljenja i ipsanja s druge pak strane smo svjedoci što sve sloboda pisanja to jest "slobodno novinarstvo" u uvijetima trke za tiražom i zaradom u nedostatku moralnih vrijednost to jest urušenog sustava vrijednost kako kod novinara tako i kod čitatelja, može napraviti običnom čovijeku, obitelji. pitam se kolika je tek odgovornost "slobodnog novinarstva" za trenutno stanje hrvatskog društva to jest koliko su iskorišteni i jesu li uopće svjesni velike odgovornosti za ono što pišu. jasno mi je da kapital nema skrupula a da je politika postala prljava djelatnost no ne bi li novinarstvo trebalo zastupati interese javnosti i na neki način ipak igrai ulogu neke vrsti koriktiva u društvu. Teško je očekivati da će se to dogoditi dok nam je obrazovni sustav ovakav kakav je sa urušenim sustavom vrijednosti koji ne odgaja nove narštaje u smislu vrednovanja dobrih vrlina tipa, poštenje, ljubav prema bližnjima, domoljublje i da ne nabrajam a mediji nam mladež "filaju2 raznim "zvijezdama i zvjezdicama" sumnjivog morala i trku za novcem kao jedinu vrijednost te stvaraju klimu u kojoj su prave vrline izvrgnute ruglu očito u nečijem interesu, da čemo imati kvalitetnije i poštenije novinare, učitelje lječnike političare i .... što je nužan preduvijet za boljitak.