Iz perspektive razvoja hrvatske demokracije najavljeni referendum građana Dubrovnika o turističko-nekretninskom projektu na Srđu nedvojbeno je važan korak naprijed. Za sam projekt nedvojbeno korak natrag unatoč umirujućim izjavama investitorice Maje Brinar Frenkel koja tvrdi da ga podržava većina Dubrovčana. Za takav zaključak nikakvog empirijskog dokaza nema. Upravo suprotno.
Sudeći broju potpisa prikupljenih kako bi referendum uopće bio raspisan – a teško je povjerovati da su za to potpisali oni koji projekt podržavaju– izvjesna je mogućnost da bi Dubrovčani mogli trajno stopirati \"golf na Srđu\", barem u obliku u kojem je sada predložen. I to je legitimno. Pitanje je samo što dalje.
Naime, demokracija ne bi trebala biti samoj sebi svrha, pa i referendum o Srđu ne bi trebao biti larpurlartistička demonstracija volje naroda. Pojednostavljeno rečeno, ako Dubrovčanima ovaj projekt nije prihvatljiv, koji jest? Odgovor na to pitanje trenutačno nema nitko, a nedostatak jasne alternative zapravo je kronični deficit dubrovačkog demokratskog preporoda koji je upravo u tijeku.
Razlog tome ponajprije se može naći u poprilično shizofrenoj atmosferi radikalnog konzervacionizma koji u Dubrovniku u posljednje vrijeme buja. Nezadovoljstvo stanjem u gradu, pa i u državi, pretočeno je u revolt prema ulagačima, bilo privatnim ili javnim. Ta javna histerija, doduše, iako predimenzionirana, nije posve neutemeljena.
Projekt bračnog para Frankel u svojoj je biti krupni nekretninski projekt, prigodno zamaskiran u vizuru strateški važne investicije u golf. Pritom je njegov razvojni put u više navrata bio obilježen situacijama koje upućuju na simpatije, ako ne i pogodovanje, političkih elita.
Dakako, to građane iritira pa s pravom traže odgovore na bitna pitanja, kao primjerice tko će platiti astronomsku cijenu uvođenja komunalne infrastrukture na Srđu. Zadovoljavajuće odgovore nisu dobili pa će sad na referendum, no vara se onaj koji misli da će problem nakon toga biti riješen. Sviđalo se to nekome ili ne, investitori su vlasnici zemljišta na Srđu.
Ne ulazeći u zakonitost procedure, njihov projekt trenutačno je usklađen s valjanim prostornim planovima županije i grada. Zadnji uvjet prije dobivanja valjane građevinske dozvole izrada je urbanističkog plana uređenja. O tom planu na referendumu će odlučivati Dubrovčani, no i ako ga odbiju, zar je realno očekivati da investitor nakon potrošenih više desetaka milijuna dolara neće za godinu dana izraditi novi plan? Hoće li Dubrovčani opet na referendum? Kakav bi plan uopće protivnicima golfa na Srđu bio prihvatljiv? Bi li otpori prestali kad bi se umjesto 240 vila gradilo njih 100? Ili 50? Ili dvostruko više javnih sadržaja?
Odgovore na ta pitanja nemamo, a bez njih problem dugoročno neće biti riješen.
Plato Srđa nesumnjivo je najvažniji i najvredniji prostorni resurs koji Dubrovnik ima. Želja da se tim prostorom odgovorno upravlja stoga je sasvim razumna iako poprilično ironična u gradu koji je svoje najveće bogatstvo – zidine starog grada – prepustio na uživanje i upravljanje jednoj privatnoj udruzi građana.
Ipak, ako žele resurs Srđa iskoristiti što je moguće bolje, Dubrovčani prvo moraju odrediti što žele, a kasnije u pregovorima s investitorom – Frenkelom ili nekim drugim – pokušati ostvariti što je moguće veći dio tih želja.
Rezolutno \"antiprotivljenje\" pod izgovorom želje da se nešto ostavi budućim generacijama na koncu će rezultirati time da će im se ostaviti polje zarasle makije i kamenjara – što Srđ danas jest. To zaraslo polje služit će i kao testament jedne nekvalitetne generacije koja je spoznala svoju nesposobnost pa onda odlučila kako je bolje da ne radi ništa.
