U posljednje vrijeme uvriježio se u našem tisku zanimljiv običaj. Kad se god vodi kakav razgovor s nekim uglednikom ili stručnjakom – liječnikom, poduzetnikom, političarom – onda se članak ukrasi i s nekoliko fotografija iz dotičnikova privatnog arhiva. Tako se događa nešto vrlo neobično.
Mi čitamo što ekonomist misli o najnovijim mjerama monetarne politike i gledamo ga kako sjedi na kahlici u dobi od godine dana. Čitamo što aktivistica za ženska prava kaže o obiteljskom nasilju i gledamo je na slici u odbojkaškom dresu pa procjenjujemo kakve ima noge. Čitamo što povjesničar umjetnosti predlaže za poboljšanje našega urbanizma i gledamo sliku na kojoj on pozira s Titom, Papom ili Maradonom.
Ukratko, članak je uvijek kombinacija ozbiljnosti i štikleca. Namjera je da se sugovornikov portret učini što plastičnijim, ali se postiže samo to da ono što on govori djeluje neobavezno i nalikuje na ćaskanje.
Na trenutke se čini da to i jest pravi cilj. Da, naime, te fotografije imaju zadaću relativizirati ono što sugovornik kaže prikazujući njegove riječi kao osobno mišljenje koje nikoga ne obavezuje. Kao da se veli: evo, ovaj ekonomist upozorava na opasnost od inflacije, ali to je samo mišljenje čovjeka koji je isti kao i svi mi, jer je, evo, ovako sjedio na kahlici. Kao da se veli: ova aktivistica upozorava na eskalaciju nasilničkog ponašanja, ali to je samo stav osobe koja ima osrednje dobre noge. Kao da se veli: ovaj povjesničar umjetnosti vapi zbog svinjarija u našem urbanizmu, ali to je tek glas čovjeka koji se uživa slikati sa slavnim osobama.
A ipak, ljudi svih struka pristaju davati takve intervjue i uz njih ponuditi svoje privatne fotografije. Zašto? Evo zašto: na taj se način, doduše, obezvređuju njihove riječi, ali se uzdižu oni osobno. Ona oprema teksta zapravo viče: gledajte, ovaj ekonomist, ova aktivistica i ovaj povjesničar umjetnosti imali su zanimljiv život, oni su, dakle, sami po sebi zanimljivi ljudi.
Prema tome, nije ni važno što oni točno misle, važno je da to mišljenje dolazi baš od njih. Iz toga slijedi zaključak: neće u javnosti biti prisutniji onaj tko bolje poznaje ekonomiju, ženska prava ili urbanizam, nego onaj tko ima uzbudljiviju biografiju. Nećemo čitati intervjue onih ljudi koji imaju više reći, nego onih koji imaju bolji album s fotografijama. Ono što ti ljudi mogu kazati ionako je relativno, pa neka onda barem bude zabavno.
A ako se uzme u obzir kako je snažan utjecaj medija na društvenu svijest, mora se zaključiti kako se i u glavama svih nas pomalo stvara specifična hijerarhija tema i osoba. Sve nam je manje važno ono što je važno, a sve više ono što je zanimljivo.
Može se predvidjeti da će uskoro o našim životima odlučivati ljudi koji su zanimljivi i ništa drugo. A tada, jao si ga nama!
