Rođen je 31. ožujka 1944. godine u Mamićima Donjim, mjestu Ledinac kod Gruda. Njegova obitelj se 1954. preselila u Borovo Naselje, industrijsku četvrt Vukovara, gdje završava osnovnu i srednju školu.
Živjeli su sedam godina kao podstanari dok nisu kupili kuću u Borovom Naselju. Kao i njegovi roditelji, i Blago se zapošljava u kombinatu „Borovo“ gdje najprije radi u kartonaži a poslije u valjaonici. 1968. ženi se s Katicom Soldo. I ona se nakon srednje ekonomske škole zapošljava u Borovu.
Najprije žive kod Blaginih roditelja, a poslije su sagradili svoju kuću. Imali su svoj vinograd. Dobili su tri sina: Roberta, Tomislava i Josipa.
Još u vrijeme komunizma Blago se nije sviđao tadašnjim vlastima. Zanimao se za hrvatsku povijest, posebice bleiburšku tragediju. Kada bi Tito dolazio u Vukovar, dobivao bi dva dana slobodno samo da ne dolazi na posao. Početkom 1990-tih zbog lošeg poslovanja kombinata Borovo, i Blago je sudjelovao u organiziranju štrajkova, tražili su smjenu direktora. Nametnuo se kao vođa, podržavali su ga i Srbi.
S početkom demokratskih promjena uključuje se u politički život. Postao je dopredsjednik Hrvatske demokratske zajednice u Vukovaru. Uključio se u aktivni sastav policije u Vinkovcima i počeo organizirati obranu dijela grada u kojem je živio. Kako je pokazao izuzetne organizacijske sposobnosti, preuzima zapovjedništvo obrane čitavog Borovog Naselja. Tu je ustrojio 3. bojnu 204. vukovarske brigade.
Osobno je vodio akcije koje su zaustavile tenkovske prodore JNA u Vukovar preko Trpinjske ceste. Od trojice sinova, dvojica najstarijih su bila uključena u obranu.
Sredinom rujna 1991. protuoklopna skupina „Žuti mravi“ i vod „Turbo“ dočekali su desetke neprijateljskih tenkova i oklopnih transportera. Iz pravca Trpinje išli su s namjerom zauzimanja Vukovara. Taktika je bila da su tenkove, koji su išli u troredu i od čije je snage „tlo podrhtavalo“, puštali blizu te bi ih kroz kuće i dvorišta uništavali, povlačili se pa opet uništavali. Tenkovi su se ubrzo pretvarali u vatrene kupole. Među braniteljima je također bilo na desetke ranjenih. Na kraju je Trpinjska, na kojoj su se stalno vodile borbe, prozvana grobljem tenkova.
Poginuo je ujutro 16. listopada 1991. prelazeći s kalašnjikovom u rukama cestu između Kupske i Vinogradske ulice. Pokosio ga je rafal iz puškomitraljeza. Njegovo tijelo izvučeno je tek nakon žestoke paljbe po protivničkim položajima. Odnijeli su ga u štab, obukli u policijsku odoru, sanirali mu rane. Nakon toga Zadrino je tijelo prebačeno u vukovarsku Opću bolnicu. Dr. Juraj Njavro utvrdio je smrt. Pokopan je na starom groblju blizu nove bolnice pod šifrom koja je bila broj sanduka a znali su je samo petoro ljudi. Nakon Blagine pogibije zapovjednik obrane Borovog Naselja postao je Marko Babić.
Blagini posmrti ostaci ekshumirani su u ljeto 1998. iz masovne grobnice na vukovarskom Novom groblju. Pokopan je 16. listopada 1998. Njegov sin Robert poginuo je u borbama na Kupresu 1992. Godinama se za njega ništa nije znalo. Identificiran je 1999. Otac i sin zajedno počivaju u Aleji hrvatskih branitelja na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata.
Posmrtno je dobio čin general-bojnika. Danas njegovo ime nosi zapovjedno stožerna škola „Blago Zadro“ u Zagrebu.
