Rođena je u Zagrebu, 7. ožujka 1950. Dva desetljeća kasnije, a nakon što je s roditeljima preko Njemačke iselila u Kanadu, diplomirala je francusku književnost na Sveučilištu Carleton u Ottawi, gdje je 1973. i magistrirala komparativnu književnost. Na Sveučilištu Kalifornije, Berkeley, SAD 1987. je doktorirala političke znanosti na temu regionalnog razvoja. Izvorna je govornica engleskog i francuskog, a služi se i ruskim jezikom.
Od 1987. do 1992. docentica je političkih znanosti na Sveučilištu Wooster u Ohiu, a 1994. i 1995. Bila je predstojnica Katedre za politologiju. Dijana Pleština je treća žena pokojnog premijera Ivice Račana, on je bio njezin prvi suprug.
Vjenčali su se na Staru godinu 1993. Kad se k njemu u Zagreb preselila 2001. ostavila je u Ohiju radno mjesto šefice Katedre za komparativnu politologiju na sveučilištu Wooster i prodala kuću. U Hrvatsku su je, kako je izjavljivala, vukli ljubav, zajednički život sa suprugom i"zanimljiva situacija u našoj novoj, pomalo autoritarnoj demokraciji".
U Hrvatskoj se, nakon dolaska, angažirala u razminiravanju, pa postala u Ministarstvu vanjskih poslova savjetnica za protuminsko djelovanje.
Nakon što je 2000. godine postala i do danas ostala članica Upravnog odbora Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet, po konačnom preseljenju u Zagreb bila je je 2002. do 2006. članica Upravnog odbora Hrvatske udruge žrtava mina.
Skoro cijelo desetljeće, do 2010., bila je i članica Upravnog odbora Međunarodne zaklade za humanitarno razminiranje (ITF) u Ljubljani, preko kojeg prolazi većina sredstava za razminiranje jugoistočne Europe, a koja dodjeljuje SAD.
Dijana Pleština nije se politikom službeno bavila. Pa ipak, kada je 2010. napustila Ministarstvo vanjskih poslova, u kojem je provela više od desetljeća i poslodavce "mijenjala kao na traci", obznanila je da su se u Ministarstvu vanjskih poslova godinama prema njoj ponašali nekorektno i prljavo, što je preraslo u jednu vrstu mobinga. U poslu kojim se bavila, vezanom za razminiranje , željela je "posložiti stvari kako bi se problemi rješavali istitucionalnim putem, a ne ad hoc, kako se to kod nas često radi".
No, kako je izjavila, zbog nedostatka političke volje, kojem su se pridruživali neznanje i korupcija, shvatila je "da u danim okolnostima ništa više bitno neće moći napraviti". Optužila je i bivšeg šefa diplomacije Gordana Jandrokovića, tvrdeći da ju je degradirao nakon 12-godišnjeg uspješnog i međunarodno priznatog rada, smanjio joj plaću za četvrtinu i snizio ocjenu rada. Uložila je žalbu i deset mjeseci kasnije stiglo je rješenje od Ministarstva uprave, kojim se ukida odluka ministra Jandrokovića. No, nekoliko tjedna prije dala je otkaz u MVP-u. Novi šef diplomacije, Tonino Picula, zaposlio ju je kao savjetnicu za protuminsko djelovanje, ali je ona tražila da ne prima plaću.
Dijana Pleština kani napisati knjigu o tranziciji i njenim posljedicama u Hrvatskoj. Ima iscrpnu korespodenciju o političkim temama, koju je vodila sa suprugom Ivicom, i njegove opise ovdašnjih prilika koje joj je slao dok je živjela u Americi.
Sa suprugom je bila do posljednjega njegova dana. Zajednički život uglavnom su proveli razdvojeni poslom i putovanjima, ona je osam godina bila u Americi, on u Zagrebu. Pa i po preseljenju putovala je, mahom poslovno, diljem svijeta.
Živjeli su u neveliku i skromnu premijerovu stanu na Trešnjevci Nisu imali čak ni radnu sobu. Nisu željeli mijenjati stan dok je Račan bio na funkciji. Prodali su ga i kupili novi u središtu Zagreba tek kad Račan više nije bio predsjednik Vlade. Ponajviše su uživali u vikendici na Kupi, u Kamanju, te povremeno u Pučišćima na Braču.
Vijest o suprugovoj teškoj bolesti i neizvjesnu stanju, zatekla ju je u Grčkoj.
Vlada Zorana Milanovića je Dijanu Pleštinu u travnju 2012. imenovala ravnateljicom Ureda za razminiranje.
