Rođen je 25. svibnja 1946. u Beogradu, Srbija. Nastariji je sin prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, rođenom u Velikom Trgovištu kod Zaboka, i njegove supruge Ankice rođene Žumbar. Ima brata Stjepana i sestru Nevenku.
Njegov otac je bio u partizanima, a po završetku Drugog svjetskog rata otišao je u Beograd gdje je bio na visokim vojnim dužnostima. Živjeli su u ulici Prvog maja, danas generala Ždanova, udaljenu dva bloka od nekadašnje savezne skupštine. U Beogradu je pohađao osnovnu školu. Trenirao je plivanje. Bio je odličan učenik.
U trećem razredu počeo je puno čitati. Od devete godine čitao je jednu knjigu dnevno. Tada su ga radovali odlasci na ferije. Odlazili su majčinim roditeljima u Zagreb i rodbini u Veliko Trgovište.
Njegov otac je 1961. na vlastiti zahtjev napustio vojsku pa se cijela obitelj vratila u Zagreb. Otac mu je postao ravnatelj Instituta za historiju radničkog pokreta. Miroslav je u Zagrebu pohađao gimnaziju.
Učenici su ga u početku zadirkivali zbog beogradskog naglaska. Vježbao je odbojku. Imao je društvo za planinarenje. Najčešće su odlazili na Triglav. Volio je slušati razgovore koji su se događali u njegovoj kući iako u njima nije sudjelovao. U posjet su im dolazili Miroslav Krleža, Vanja Radauš, Ivan Rukavina, Ivan Šibl, Ivo Frangeš, i drugi.
Maturirao je 1965. Te godine je upisao filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kad je ocu rekao što je upisao, on mu je odgovorio: „Mogao si i bolje“. Na njegov upit što, odgovorio mu je – povijest. 1967. njegov otac je zbog Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku izbačen s posla, i umirovljen.
Tijekom studija 1968. bio je urednik Studentskog lista. Nakon godinu dana izbacili su ih zbog navodnog nacionalizma. Pisali su uredništvo umjesto redakcija, ili u središtu, umjesto u fokusu.
Zatim je bio zamjenik glavnog urednika Tjednog lista omladine u kojem su tada pisali i Milan Ivkošić, Ivan Starčević, Stjepan Čuić i drugi. Nije volio odlaziti na ples. Radije je išao u kino, kazalište i na likovne izložbe. Tih godina pušio je lulu.
Diplomirao je 1970. Potom se zapošljava na Odsjeku za informacijske znanosti na Filozofskom fakultetu. 1971. je uređivao časopis „Pitanja“. Od 1972. do 1977. radio je u Referalnom centru Sveučilišta u Zagrebu.
Nakon početka suđenja njegovu ocu 1972. razmišljao je o odlasku u inozemstvo. Iako je poznavao nekoliko jezika ni na jednom se nije mogao izražavati kao na hrvatskom. Ostao je u Zagrebu. Otac mu je bio osuđen na dvije godine zatvora, pušten je nakon devet mjeseci.
Magistrirao je 1975. na temi „Spoznajno logistički elementi činjenice i obavijesti“. Od 1977. do 1988. bio je u Zavodu za kulturu. Doktorirao je 1985. s disertacijom „Paradigma informacijske znanosti“.
1988. je postao šef Katedre za dokumentalistiku na Odsjeku za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Uoči raspada SFRJ, njegov otac je osnivao HDZ. Miroslav je u isto vrijeme zajedno s Antunom Vujićem utemeljio Hrvatsku socijaldemokratsku stranku (HSDS). Bio je član Savjeta te stranke. Te godine je postao izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu.
Početkom Domovinskog rata prelazi iz HSDS u HDZ. Potom zajedno s nekolicinom kolega s Filozofskog fakulteta osniva IPD u Ministarstvu obrane. Predsjednik Tuđman ga 1992. promiče u brigadira Hrvatske vojske. Te godine je postao voditelj Centra za strategijska istraživanja. Početkom rata u BiH često odlazi u Hercegovinu.
Tijekom 1993. utemeljio je Hrvatsku izještajnu službu (HIS). Bio je njen ravnatelj. U studenom 1993. postao je član Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti (VONS). Potom je postavljen za v.d. predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS) nakon odlaska Krunislava Olujića na mjesto predsjednika Vrhovnog suda.
1994. dobija zadatak temeljite reorganizacije obavještajnog sustava. Dovršio ju je 1996. 20. travnja 1998. je razriješen dužnosti šefa HIS-a. Glavni tajnik HDZ-a Drago Krpina tada je rekao da je to učinio na vlastiti zahtjev. Na tu dužnost vratio se opet 1999. Otišao je na početku 2000. kada je novoizabrani predsjednik Stjepan Mesić počeo napadati njegova oca, predsjednika Tuđmana.
2000. je utemeljio časopis National Security and the Future, u kojemu je glavni urednik. Te godine postao je predavač na Ratnoj školi i u Diplomatskoj akademiji MVP-a te Obavještajnoj akademiji.
Predavao je i na poslijediplomskim studijima Fakulteta organizacije i informatike u Varaždinu te na Filozofskom fakultetu u Mostaru.
2001. je bio nositelj nezavisne liste koja je osvojila pet mandata u Skupštini grada Zagreba. Te godine osniva stranku Hrvatski istinski preporod (HIP), čiji je predsjednik. HIP 2002. postaje parlamentarna stranka jer su joj pristupila tri saborska zastupnika HDZ-a.
Na parlamentarnim izborima 2003. nastupaju u koaliciji s Hrvatskim blokom Ivića Pašalića. Osvojili su 1,7 posto glasova i nisu prešli izborni prag.
Bio je 2009. kandidat za predsjednika države. Na izborima je osvojio 4,09 posto glasova i nije ušao u drugi krug. Slijedeće, 2010. bio je među suosnivačima pokreta Hrvatski rast (HRAST). Uoči izbora 2011. napustio ga je i prišao HDZ-u koji je tada vodila Jadranka Kosor. Na izborima je izabran za zastupnika u Hrvatski sabor. Predsjednik je saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost.
Sa suprugom Vanjom Morić, koja je bila glasnogovornica Ministarstva vanjskih poslova, ima dvije kćeri, Ninu udatu Vuković i Ivanu. Žive u stanu blizu središta Zagreba.
Objavio je niz knjiga. „Bili smo prvi kad je trebalo“, za što je dobio i nagradu udruge branitelja, „Vrijeme krivokletnika“, „Programiranje istine“, „Priča o Paddyju Ashdownu i Tuđmanovoj salveti“, i druge. Iz područja nacionalne sigurnosti održao je brojna predavanja u SAD-u te mnogim europskim zemljama.
