Akademik i umirovljeni sveučilišni profesor Josip Vaništa, pisac, slikar i grafičar, rođen je 17. svibnja 1924. u Karlovcu, u tadašnjem prigradskom naselju Banija.
Redoviti je profesor u miru - Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Razreda za likovne umjetnosti.
Godine 1934., po propasti posjeda majčinih roditelja na Baniji, preselio se desetogodišnji Josip Vaništa s roditeljima iz tog predgrađa u središte Karlovca, gdje se nakon pučke škole upisao 1935., a 1943. maturirao na Realnoj gimnaziji na Rakovcu.
Odrastao je tada u gradu koji je imao samo jednu asfaltiranu ulicu. Takozvani društveni život odvijao se na Promenadi, šetalištu od Velike kavane do Zorin doma. Slikara nije bilo, a o slikarstvu se nije ni govorilo. U obitelji nitko nije bio sklon umjetnosti, ali se puno čitalo.
Upisao se potom na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. No, 1944. zbog bolesti godinu dana boravio je opet u Karlovcu, u stanu svojih roditelja. Iz Karlovca je otišao 1945, ubrzo i njegov brat, a sestra je ostala u kući do udaje 1955. Majka mu je umrla 1974., otac 1979. godine.
Nastavio je 1945. studij na Likovnoj akademiji.
Apsolvirao je nastavnički smjer 1948., a 1950. završio tzv. specijalnu slikarsku školu kod Marina Tartaglie. Godinu kasnije započeo je nastavnički rad na Tehničkom, odnosno Arhitektonskom fakultetu.
Prvu izložbu imao je 1952. s Miljenkom Stančićem u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt. Među posjetiteljima je bio i tada slavni Miroslav Krleža. Njihov susret prerast će kasnije u prijateljstvo. Uslijedio je 1953. kratki boravak u Parizu, a ljetne mjesece nardne godine provodi u Rovinju. U veljači 1955. priređena je Izložba Petorice – Vanište, Ivančića, Michielija, Kožarića i Stančića.
Na prijelomu desetljeća rađaju se ideje o Gorgoni i prvi broj časopisa u travnju 1961.
Godine 1965. boravi u Švedskoj, Norveškoj i Danskoj. U 1966. uzašao je jedanaesti, posljednji broj Gorgone, časopisa koji je pokrenuo Josip Vaništa. Svaki je broj zamišljen kao kreativno rješenje pojedinih članova grupe, odnosno onih koji su bili s njom povezani. I nakon 1966. godine nastavlja se gorgonaška priča.
Po prestanku postojanja grupe Vaništa je objavljivao bilten Postgorgona, 1985. i 1986. te Postscriptum od 1989. do 1991. kao postgorgonsku priču.
Početkom sedamdesetih pozirao mu je Miroslav Krleža. Nastali su potom njegovi najpoznatiji Krležini portreti, uz onaj predsmrtni - Krleža u postelji 1981. Vaništa ne voli govoriti o Krleži, a zamalo ga svi pitaju o njihovu poznanstvu i portretima. U petoj knjizi Zapisa o tom piscu je ispisao dosad najviše redaka.
Kada se Vaništa s Krležom upoznao 1952. na svojoj prvoj i zajedničkoj izložbi s Miljenkom Stančićem tadašnji direktor Jugoslavenskog leksikografskog zavoda i pisac čija je neka djela Vaništa, kao njegov pasionirani čitatelj, znao i napamet, angažirao ga je da surađuje sa Zavodom.
Za pripreme izbora iz Krležinih djela u pet svezaka 1970. godine, za Ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti, veliki je pisac prvi put zamolio Vaništu da za tu prigodu izradi pet njegovih portreta. Dotad su ga bili portretirali samo Ljubo Babić i Petar Dobrović. Vaništa će biti i posljednji slikar kojemu je Krleža pozirao.
Vaništa je bio najbliži Krležin prijatelj sve do smrti poznatog pisca 29. prosinca 1981. godine.
U prosincu 2010. godine predstavio se u zagrebačkoj Gliptoteci izložbom Josip Vaništa - Vrijeme Gorgone i Postgorgone 1961.-2010.
Prikazan je tada opus od šest desetljeća kroz 128 izložaka, a u povodu 50-godišnjice početka javnog djelovanja Gorgone, neformalnog pokreta čiji je Vaništa utemeljitelj, a članovi su bili slikari i povjesničari umjetnosti.
U travnju 2013. bila je u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti postavljena velika izložba Josipa Vanište Ukidanje retrospektive, koja je obuhvaća sedam desetljeća njegova stvaralaštva.
Tijekom plodonosnog rada, Vaništa je izlagao u Zagrebu, Karlovcu, Opatiji, Rijeci, Osijeku, ali i diljem svijeta, od New Yorka, Pariza, Londona, do Damaska, Pekinga i Bombaya. Dobio je, među ostalim, tri velike nagrade u nas - Nagradu grada Zagreba, Vladimir Nazor i Branko Gavella.
Kao sveučilišni profesor crtanja i likovnog oblikovanja obrazovao je i odgojio mnoge generacije arhitekata.
Vrhunski intelektualac širokih interesa je i izvrstan pisac koji duboko promišlja život i stvarnost u kojoj živi i o kojoj ima puno toga kazati.
Iskazao je to i u pet knjiga eseja o umjetnosti i poznatim ličnostima s kojima se družio pola stoljeća - Zapisi I, Zapisi II, Knjiga zapisa,
Novi zapisi i peta knjiga Skizzenbuch 1932-2010. Iza otvorenih vrata, koju je 2010. objavio u svojoj 86. godini.
Njegova žena Rozsi Vaništa bila je profesorica engleskog jezika, umrla je 1994. Bila se posvetila uglavnom odgoju njihove dvije kćeri - Ane i Eve.
