Kada je htio oženiti svoju suprugu Gordanu, s kojom ima četvero djece, morao je dignuti kredit u banci. Rođen je 1960. u Splitu, u kući u neposrednoj blizini crkve Sv. Frane na Rivi, poznatijoj kao Bajamontijeva palača. Otac Tomo bio je vozač u PTT-u, a majka Marija domaćica. U Split su 1955. stigli iz sela Župa u Imotskoj krajini.
Ime mu je dala majka po vrhu Biokova, gdje se nalazi kapelica Sv. Jure, koji se nalazi iznad tog sela. „Iako je došla živjeti u Split, geni su geni, pa se zovem Juroslav“, kaže Buljubašić napominjući kako se tako zove pola sela.
U školi je obično prolazio s četvorkom „više zahvaljujući šarmu nego znanju“. Najbolje mu je išla matematika. Završio je srednju tehničku školu.Odmah se zaposlio u pošti.
Još u osnovnoj školi prodavao je sladoled ili istovarivao robu s brodova. Dok je radio u pošti, pet dana je montirao telefonske centrale a za vikend bi sjedao u kombi pun salate i krizantema.
Kupovao ih je u Podstrani, mjestu pored Splita odakle je njegova supruga, bivša odgajateljica u vrtiću, a preprodavao na Britancu, u središtu Zagreba. Zbog toga je jedno vrijeme imao nadimak „salatar“. Kaže da je tijekom jednog vikenda znao zaraditi svoje tri mjesečne plaće koje je dobivao u Pošti.
Tim tempom radio je dvije godine. Uz to je bio upisao Višu školu za inženjera telekomunikacija u Sarajevu. 1981. napustio je je i jedno i drugo i s petoricom kolega pokrenuo vlastiti posao montiranja telefonskih centrala. Kako je PTT imao monopol, uspjeli su se probiti jer je njihova cijena bila pet puta niža od državne. Te godine se i oženio.
Dvije godine kasnije osnovao je „ugovornu organizaciju udruženog rada“. Sredinom osamdesetih imao je tvrtku SEM (Split Elektromont) za montažu telefonskih centrala i uređaja. Spojio je prvi faks na ovim prostorima, prvi je počeo posao sa satelitskim antenama.
U splitskom brodogradilištu radili su akustiku, elektroniku i vatrodojavu na dvama, po njegovom mišljenju, najljepštim brodovima koji su ikada izišli iz splitskog škvera: Amorelli i Isabelli.
Kad je 1986. reorganizirao svoju tvrtku, već je sa suprugom živio u vlastitom stanu i vozio novi golf diesel. 1998. je kupio jedrilicu od devet metara. Rano je krenuo tako da je kapitalizam dočekao s prvim milijunom, i onda počeo još više zarađivati.
Devedesetih je krenuo u posao s putničkim brodovima. 1993. je povezao Split i Anconu. Kasnije su došli veći brodovi koji su plovili na prekooceanskim rutama. Imao je dva hotela, putničku agenciju, bio je osnivač Splitsko-dalmatinske banke. Danas je jedan od najvećih hrvatskih privatnih brodara.
Vlasnik je dvaju stometarskih trajekata, flote katamarana i 18 tisuća priključaka kabelske televizije i Interneta u Splitu. Nedavno je sve iznenadio kada je u svim svojim tvrtkama smanjio svoj udjel na 16 posto do maksimalno 30. „Jedan mi je Englez rekao, ako želiš guštati, budi manjinski vlasnik, i ja sam ga poslušao“, kaže Buljubašić. Novac dobiven od prodaje vlasničkih udela uložio je u desetak tvrtki na području bivše Jugoslavije te dio u Europi a dio u Južnoj Americi. Ljeta provodi s obitelji na svojoj jahti „Ponosni kapetan“, na kojoj tjedan dana najma stoji 110 tisuća eura.
Član je Hrvatske narodne stranke, ali za politiku, kaže, nikad nije imao ambicija. Sebe opisuje kao hedonista, koji je lijen i ne voli se dizati rano, a još manje puno raditi, i uz to, ne voli se žrtvovati za druge, što, po njegovu mišljenju, moraju raditi oni koji se politikom žele baviti. No, iako je bogataš, ne razmeće se novcem. Živi u kući na Mejama koja ne iskače iz okoline. Ni automobil nije ekstravagantan. Rijetko nosi odijela. Često ga se može vidjeti u šetnji sa sinovima na Marjanu.
Kaže da je od četvero djece „na sreću“ jedino kćerka na njega i želi se baviti poduzetništvom. Na čelu je njegovog hotela. Jedan sin se posvetio glazbi, drugi želi biti pilot a najstariji je zaljubljenik u more. Skijati je naučio zahvaljujući djeci. U djetinjstvu je poput mnogih splitskih dječaka trenirao gotovo sve, od nogometa, košarke, jedrenja do borilačkih vještina. Sada se opušta igrajući golf, tenis te skvoš.
Juroslav Buljubaš je prvi i zasad jedini Hrvat koji je uplatio rezervaciju sjedala za prvi komercijalni let u zemljinu orbitu. Cijena „putne karte“ za nešto manje od dva sata leta je 200 tisuća dolara, a rezervacija je deset posto cijene, dakle, 20 tisuća dolara. „Strah od nepoznatog nikada me nije priječio da nešto napravim, neki moji poslovni potezi bili su rizičniji od ovog putovanja u svemir“, objašnjava Buljubašić tu svoju odluku.
