Rođen je 1934. u Travniku, BiH. Odrastao je zajedno s nogometnim trenerom Miroslavom Ćirom Blaževićem. Zajedno su išli u školu kod časnih sestara. Nije studirao, niti završio fakultet.
Sa 17 godina je na Veliku Gospu 15. kolovoza 1952. došao u Čabar s tri konja samaraša. Putovao je pješice sedam dana. Preselio se zbog zarade. Izvlačio je iz šume na konjima po pola metra drva dok su Gorani dotada nosili cjepanice na leđima.
Nakon tri godine imao je šezdeset konja. Policija ga je privodila u Rijeku i ispitivala, kuća mu je pretresana. U to doba socijalizma zvali su ga obnoviteljem kapitalizma. No, uspio je opstati jer je njegov obrt samo iznosio drva do ceste.
Kasnije je kupio traktore, kamione i drugu mehanizaciju. Posao izvlačenja trupaca proširio je na druge djelatnosti u šumarstvu i drvoprerađivaštvu. Postao je još za vrijeme bivše države vrlo imućna osoba.
Na prvim izborima 1990. bio je nositelj liste HDZ-a. Početkom devedesetih posuđivao je novac državi uz tadašnje kamate. Pisalo se da je samo na Fondu zdravstva zaradio 24 milijuna maraka, zbog čega je bio i pod istragom koja nije utvrdila nepravilnosti.
„Posuđivao sam im uz kamatu koja je bila takva kakva je bila. Govorio sam im, otiđite u banke, posudite jeftinije, ali banke tada nisu imale novca“, objasnio je.
1993. je u privatizaciji za 12 milijuna maraka kupio poduzeće Goranprodukt iz Čabra. Kaže da je to bila kvalitetna pretvorba. „Kupili smo poduzeće za zdrav novac, dok su ostali kupovali putem dionica pa su pretakali iz šupljeg u prazno, poduzeća su propala“, rekao je.
Poduzeće je preimenovao u FinvestCorp. Nakon privatizacije nije bilo otkaza. Svi su nastavili raditi, od čistačice do direktora.
Proizvodili su namještaj, građevinsku stolariju, panel ploče, furnir. U tom poduzeću bilo je zaposleno oko pola stanovnika Čabra. Kasnije je kupio nekoliko drvnih pogona u BiH, Drvar, Grahovo, Glamoč. Imao je ukupno oko 1200 zaposlenih.
Od 1993. do 1997. bio je gradonačelnik Čabra. Krajem devedesetih izišao je iz te stranke. Potom je s nezavisnom listom 2005. izišao na lokalne izbore i ponovno postao gradonačelnik Čabra. Svoju plaću je trajnim nalogom proslijeđivao umirovljeničkom domu. Uveo je besplatan prijevoz za radnike i učenike.
Ušao je i u turizam. Kupio je hotel u mjestu Njivice na otoku Krku. U Trnovu pored Cetingrada na Banovini na mjestu gdje je dotad bila šikara posadio je plantažu sa 77 tisuća stabala jabuka i tisuću trešanja. Policija je protiv njega bila podnijela prijavu zbog sumnje u nezakonitu eksploataciju kamena na tom području.
Odgovorio je kako nijedan kamen nije otišao iz voćnjaka. 2012. je iznenadio javnost kada je odlučio svoju tvornicu darovati radnicima.
Prethodno je s mjesta predsjednika Uprave smijenio svog sina Marina nakon što je on htio ugasiti tvornicu i zaradu preusmjeriti u kupovinu turističkih objekata. Nisu se kaže posvađali, on je imao drukčije poglede na posao. „On se školovao u Americi, živi u Zagrebu, i razmišlja o profitu, biznisu. Ja živim ovdje i kad ne bi bilo Finvesta ne znam što bi postojalo, od čega bi ljudi živjeli“, rekao je.
Osnovao je Zakladu „Marijan Filipović“ kojoj je povjerio već dio svoje imovine. Zakladom će upravljati Vijeće, a predsjednik će biti on do smrti. Poslije će članovi Vijeća među sobom birati predsjednika. Ostvarena dobit bi se trebala usmjeriti prema potrebama grada Čabra.
On sam većinu vremena provodi na svojoj plantaži kod Cetingrada. Služi se iPadom, na putovanja ide svojim helikopterom, živi u vili. Sina i kćer je zbrinuo. Hobi mu je lov. „Jednom sam zbog jednog jelena satima puzao četveronoške. Ali, bio sam uporan i ulovio sam ga“, objasnio je.
