Ivanbegovina, selo desetak kilometara udaljeno od Imotskoga, rodno je mjesto predsjedničkog kandidata Milana Kujundžića. No on nije rođen na datum koji mu piše u dokumentima.
– Ne znam točno kad sam rođen, upisan sam 27. travnja 1957. Djecu su tada u mom kraju upisivali poslije rođenja. Povodili su se logikom: kojeg vraga će ići u Imotski ako imaju posla?! Kad netko ide u Imotski usput upiše dijete u maticu rođenih, ali matičaru kaže da je dijete rođeno jučer. Tako izigravali administraciju koja je počela kažnjavati zbog toga. Vjerojatno sam rođen 17. travnja, u srijedu, kad su moji sijali kukuruz – prepričava Milan Kujundžić šaljivu zgodu sa samog početka svog života.U Ivanbegovini, osim Kujundžića, nema drugog prezimena i najveće je selo s jednim prezimenom u Hrvatskoj. Preci Milana Kujundžića, osim poljoprivredom, bavili su se i klesarstvom, kako oni iz “ćaćine tako i oni iz materine loze“.
– Moji su gradili brojne danas poznate kamene zgrade u Dalmaciji i Hercegovini. Pradjed Ante s ćaćine strane bio je kamenoklesar. Prvi je u Ivanbegovinu, a možda i u Imotski donio mlinac za kavu... Moj djed Marko i ćaća Ante, uvijek se u obitelji vrte ta dva imena, također su, uz poljoprivredu, bili klesari. Ja sam kao dijete naučio klesati kamen. Znam to dobro raditi – s ponosom govori Milan Kujundžić.
No u obitelji Kujundžić provlači se i politička crta. Kujundžićev djed Marko bio je glavar sela, a obiteljska je tradicija HSS-ovska.Kad su posrijedi ratovi, pradjedovi i djedovi borili su se kao austrougarski vojnici. Kujundžić je odrastao uz priče iz Prvog svjetskog rata, njegovi su se borili u Galiciji, ali i uz grozne priče iz Drugog svjetskog rata. Samo iz Ivanbegovine, malog sela s kamenim kućama, partizani su po završetku rata ubili 46 momaka.
– Moga strica Antu partizani su 1944. bacili u jamu na Biokovu, imao je samo 17 godina. Vlasti NDH su ga 1944. mobilizirale i, budući da je došao u Ivanbegovinu, partizani su ga uhvatili. Čulo se da je nestao na Biokovu. I prije deset-petnaest godina jedan čovjek iz Vrgorca kojeg je progonila savjest na samrti je rekao u koju jamu su bačena četiri mladića, trojica iz Zmijavaca i jedan iz Ivanbegovine. Rekao je i ime moga strica. Posmrtni ostaci pokopani su u zajedničku grobnicu u Zmijavcima – kaže Kujundžić. I njegov stric Milan, po kojem je dobio ime, bio je hrvatski vojnik za vrijeme Drugog svjetskog rata, osuđen je 1945. na smrt strijeljanjem, ali su mu kaznu preinačili na doživotnu robiju, a onda ga pustili 1966.
Osnovnu školu do četvrtog razreda predsjednički kandidat Kujundžić pohađao je u Ivanbegovini, a od petoga do osmoga u Krivodolu, pet kilometara hoda u jednom i pet u drugom smjeru.
– U gimnaziju sam išao u Imotski, deset kilometara u jednome i deset kilometara u drugom smjeru. Naravno, pješice – prisjeća se Kujundžić.Kujundžića život nije mazio. Od malih je nogu, sa samo 13 godina, počeo s ocem i stricem raditi kao “arget“, pomoćni građevinski radnik. – I sada mogu pokazati kuće u Makarskoj, Pisku i Marušićama na kojima sam radio s ćaćom i stricem ili s drugim ljudima. Kasnije sam odlazio na bauštelu u Njemačku, radio sam u Offenbachu, Aachenu, Münchenu, svako ljeto po tri mjeseca – govori.
Kad je 1982. diplomirao na medicini u Zagrebu, uvedena je kategorija znanstveni novak. Budući da je on završio fakultet prije roka, s fakulteta su mu u Ivanbegovinu poslali brzojav da se javi na razgovor za posao.
– Budući da pošta dolje dolazi svakih nekoliko dana, poštar je brzojav dao prvom djetetu koje je naišlo pa je meni brzojav došao tek za nekoliko dana. Otputovao sam u Zagreb, a oni mi kažu: “Žao nam je, druže, zakasnili ste!” Stoga sam otišao raditi u Klenovnik – prisjeća se Kujundžić.
Iz Klenovnika je 1984. otišao na odsluženje vojnog roka u Novi Sad. Nakon vojske Kujundžić se prebacio u Dom zdravlja u Slunju kamo nitko nije htio ići. Potom je, zajedno sa ženom pedijatricom, radio u Bihaću. Kujundžića vežu lijepe uspomene za taj grad jer je medicina tada ondje bila na pristojnoj razini. Na razne načine ondje mu je pomogao pokojni dr. Adil Majnović, kardiolog.
– Od njega sam puno naučio. U to vrijeme mi smo ugrađivali pacemaker, što je u Jugoslaviji bila velika vijest. Osim toga, pomogao mi je i materijalno da bih mogao izdržati specijalizaciju kao podstanar s dvoje male djece – sjeća se Kujundžić. Nakon dvije godine Kujundžić i žena mu Tatjana vratili su se u Zagreb.
Magistarski rad pod naslovom “Liječenje metastaza mišjeg tumora modifikatorima biološkog odgovora“ obranio je 1988. Mentor mu je bio prof. dr. Ivan Bašić s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta.
– U podne sam obranio magisterij na Medicinskom fakultetu, a već u pet sati sjeo sam u autobus za Njemačku kako bih ujutro u šest bio na baušteli u Aachenu – govori Kujundžić.
Sljedeće, 1989. godine položio je specijalistički ispit iz interne medicine u Merkuru. Njegova žena iz pedijatrije na Šalati. Profesor Jakšić koji je tada bio šef interne Kujundžiću je ponudio da ostane u Merkuru na internoj klinici, što je on prihvatio. Poslije se prebacio u KB Sv. Duh na gastroenterologiju gdje se zadržao do 1992. Budući da je dr. Anto Matković tada tražio ljude za bivšu vojnu bolnicu, da mu pomognu u organizaciji i kompletiranju ustanove, Kujundžić se prebacio u Novu bolnicu. Godine 1992. obranio je doktorsku disertaciju, a mentor mu je opet bio prof. Ivan Bašić.
– Sreća je u životu imati učitelja. Jedan od njih je moj mentor, najveći hrvatski znanstvenik, pokojni prof dr. Ivo Bašić. Kad me poslao u Ameriku, rekao je: “Vidjet ćeš, kad odeš među njih, izgubit ćeš kompleks pripadnika male nacije“ – prisjeća se Kujundžić.
No, budući da su se, prema Hebrangovu nalogu, svi liječnici 1992. morali vratiti u matične ustanove, Kujundžić se vratio na Sv. Duh. Potom je u proljeće 1993. dobio postdoktorsku stipendiju u SAD-u. Po povratku u Zagreb 1994. opet se vratio na Sv. Duh, a od 1996. je u Novoj bolnici.
Čovjek koji je politički najviše utjecao na Kujundžića rodom je iz njegova sela, Ivo Kujundžić, politički uznik koji je 50-ih godina prošloga stoljeća robovao zbog ideja hrvatske državnosti. Bio je liječnik u Merkuru i veliki prijatelj oca Milana Kujundžića.
Milan se politički aktivirao 1989., priklonio se Marku Veselici i njegovu HDS-u. Bio je 1990. na listi HDS-a za gradsko vijeće Grada Zagreba, ali nije prošao. Godine 1992. prešao je u HDZ.
– Imao sam ponudu predsjednika Tuđmana za mjesto ministra zdravstva, ali sam mu rekao da se neću baviti politikom jer sam u medicini iz ljubavi. Na to on meni kaže: “Pusti medicinu, sad se stvara država“ – svjedoči.
Pa ipak, Tuđman je razumio Kujundžićevu želju. Viđali su se u Novoj bolnici i zadnjih dana predsjednikova života. – U svim tim velikim ljudima koji su stvarali državu i obilježili vrijeme – ministru Šušku, predsjedniku Tuđmanu, generalu Bobetku – vidio sam i ljudsku veličinu. Kad si, uvjetno rečeno, gol na stolu i s dušom na ustima, onda se vidi tko je velik. Lako je biti velik u odijelu s kravatom, punim novčanikom, pod svjetlima reflektora i za punim stolom – kaže Kujundžić.
Od 1996. je, naime, pročelnik Zavoda za gastroenterologiju i hepatologiju Klinike za unutrašnje bolesti u KB-u Dubrava. Punih 14 godina, od 1990. do 2004., bio je glavni tajnik Hrvatskog liječničkog sindikata, a 2004. i pomoćnik ministra zdravstva. Tada je postao ravnatelj KB-a Dubrava i tu je funkciju obnašao osam godina.
