Rođen je 8. siječnja 1939, u Cerovcu pokraj Slunja,od oca Mije i majke Mande rođene Piršić. Prva četiri razreda pučke škole pohađao je u mjestu Nikšić kod Slunja, dva slijedeća u sjemenišnoj školi u Pazinu, a dva završna razreda u Slunju.
Pohađao je više razrede tadašnje gimnazije u sjemeništu u Pazinu, gdje je 1958. maturirao.
Upisao je na tamošnjoj Visokoj teološkoj školi te godine bogosloviju. Školovanje je prekinuo nakon prve godine zbog odlaska na odsluženje vojnoga roka u JNA, a po povratku u Pazin nastavio.
Zaređen je 28. lipnja 1964., a u kolovozu imenovan kapelanom u Senju i upraviteljem župe Krivi Put. Tu je proveo jednu školsku godinu i na Visokoj teološkoj školi u Pazinu položio petu godinu. Krenuo je na studij crkvene povijesti u Rim, ali nije dobio putovnicu.U listopadu 1965. otišao je u Zagreb.
Na Bogoslovni fakultetu nadoknadio je razliku u semestrima i predmetima, kako bi imao uvjete za licencijat na istom Fakultetu. Prije nego je položio sve predmete dobio je putovnicu i u listopadu 1966. otputovao u Rim. Stanovao je u Hrvatskome zavodu sv. Jeronima, a crkvenu povijest slušao i završio na Fakultetu crkvene povijesti Papinskog sveučilišta Gregoriana.
Doktorirao je u lipnju 1971. obranivši tezu Katolička Crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za mletačke vladavine, koja je u Zagrebu objavljena 1982. i 1993. U ljeto se vratio iz Rima i preuzeo u nadbiskupiji službu tajnika nadbiskupa dr. Viktora Burića, koju je obnašao do 1974.
Postao je istodobno profesor crkvene povijesti na Visokoj bogoslovskoj školi u Rijeci.
Akademske godine 1973/74. opet je boravio u Rimu i radio u Vatikanskom arhivu i Biblioteci na istraživanju izvora za povijest Crkve u Hrvata. Godine 1974. u Rijeci je imenovan rektorom Visoke bogoslovne škole. Od 1993. do 1996. bio je generalni vikar, a od 1981. do 1985. upravljao je župom Praputnjak pokraj Rijeke, gdje je i živio.
Nakon toga otišao je u Senj za upravitelja Sakralne baštine. Godine 1997. imenovan je papinskim kapelanom s naslovom monsinjora.
Uredio je Riznicu senjske katedrale kao stalnu izložbu. I iz Senja je redovito odlazio u Rijeku radi predavanja na Visokoj bogoslovskoj školi, odnosno Teologiji,
Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je u lipnju 1999. naslovnim biskupom Tamate i pomoćnim riječko-senjskim biskupom sa sjedištem u Gospiću te mu dodijelio titulu naslovnoga biskupa Tamate.
Zadaća mu je bila ispitati mogućnosti osnutka nove biskupije. Izvješće je poslao u svibnju 2000. godine. Potom su od nadbiskupije Riječko-senjske, koja je postala Riječka, odvojeni dekanati Gospić, Ogulin bez župa Lukovdol, Plemenitaš, Vrbovsko, Otočac, Senj bez župe Krmpote i Slunj. Od njih je nastala nova - Gospičko-senjska biskupija sa sjedištem u Gospiću, sufraganska riječkoj metropolitskoj stolici.
Tog 25. svibnja 2000. postao je prvi gospićko-senjski biskup. A 25. srpnja simboličnom predajom pastirskog štapa biskupa Kristofora iz 15. stoljeća biskupu Mili Bogoviću iz ruku predsjednika Hrvatske biskupske konferencije i zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića, čitanjem Bule o proglašenju nove biskupije te svečanim misnim slavljem i procesijom u Gospiću je utemeljena gospićko-senjska biskupija i ustoličen prvi biskup monsinjor Mile Bogović.
U svome znanstvenome djelovanju bavio se osobito poviješću glagoljice, odnosno hrvatskom glagoljskom kulturom. Još su dva područja u središtu njegova rada - povijest Senjske i Modruške ili Krbavske povijest Senjske i Modruške ili Krbavske biskupije i odnosi s pravoslavnom Crkvom.
Objavio je pet knjiga i 80 znanstvenih članaka. Stalno je surađivao u raznim izdanjima Leksikografskoga zavoda, za Hrvatski biografski leksikon pisao sve jedinice o biskupima senjskim, krbavskim ili modruškim, otočačkim, riječkim i riječko-senjskim. Uređivao je u Kršćanskoj sadašnjosti Priručnu enciklopediju vjere. Bio je glavni urednik Riječkog teološkog časopisa.
Obnašao je mnoge dužnosti – bio je član Vijeća Hrvatskoga državnog sabora za žrtve rata, Vijeća za ekumenizam i Vijeća za kulturu HBK-a, potpredsjednik Hrvatskog povijesnog instituta u Rimu i upravitelj arhiva, biblioteke i riznice u sklopu Sakralne baštine u Senju.
Voditelj je znanstvenog projekta Izvori za povijest Kraljevine Hrvatske u Vatikanskim arhivima od 16. do 20. stoljeća.
Povjeravane su mu od početka Domovinskoga rata razne službe vezane uz brigu za ljude i crkvene objekte na stradalim i ugroženim područjima. Nakon rata pročelnik je Nadbiskupijskog povjerenstva za obnovu stradalih područja. Za svoj znanstveni rad dobio je nagradu grada Senja, a 28. svibnja 1996. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Član je Stalnog vijeća HBK, predsjednik Biskupske komisije za laike te član Biskupske komisije za dijalog sa SPC.
Potaknuo je i osobito se posvetio izgradnji Crkve hrvatskih mučenika na Udbini kao spomena na poginule na Krbavskom polju 1493., ali i sve koji su svoj život dali za Domovinu.
