Nisam ni hrvatski, ni bosanski, pripadam samo onima koji moje knjige dobronamjerno čitaju na jeziku na kojem su napisane, bez obzira na to koje su oni nacije, pisao je Jergović.
Novinar i književnik Miljenko Jergović rođen je 28. svibnja 1966. u Sarajevu. Od 1994. stalno živi u Zagrebu ili njegovoj okolici. Hvaljen je i osporavan. Za sebe tvrdi da nije "nije svodljiv ni na Bosnu, ni na Hrvatsku". Njegova djela, prevedena su na dvadesetak jezika. Odrastao je u rodnom gradu gdje je diplomirao filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu.
Godine 1992., 6. Siječnja, na Tri kralja, s četvoricom istomišljenika - Ivom Komšićem, Milom Stojićem, Ivanom Lovrenovićem i Ivanom Kordićem, uputio je otvoreno pismo predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, u kojemu kažu: „Vi tako, i ovom prilikom ne propuštate pokazati svoju već dokazanu gluhoću i neosjetljivost na stvarne dugoročne interese naroda Bosne i Hercegovine, a osobito hrvatskoga.
Nije nam jasno kako ćete objasniti vlastitoj političkoj javnosti, kojoj ste, valjda, odgovorni, kako su se to odjedanput počeli idealno podudarati Vaši pogledi i procjena interesa s Miloševićevim i Karadžićevim“ .
U tome razdoblju Miljenko je započeo suradnju s tjednikom Nedjeljna Dalmacija, kao novinar i kasnije zamjenik glavnoga urednika.
Godine 1993. preselio se u Zagreb izbjegavši iz opkoljenog Sarajeva. Prva, najpoznatija i najuspješnija zbirka priča o kaosu preživljavanja i umiranju u zaraćenoj Bosni i Hercegovini - Sarajevski Marlboro objavljena je 1994.
U sarajevskom časopisu Dani pisao je prije rata i sve do 2001. godine kolumne pod nazivom Historijska čitanka. Potom je u Jutarnjem listu, u kolumni Subotnja matineja, pisao o aktualnim političkim, socijalnim i sportskim zbivanjima u Hrvatskoj. Istodobno je objavljivao članke u srbijanskoj Politici.
Pisao je eseje i novinske članke za splitski Feral Tribune, a od 2000. i za tjednik Globus.
EPH Ninoslava Pavića ga je prigrlio , objavljujući sve što napiše. Piše i danas za Jutarnji list.
Knjige je objavljivao istodobno u Srbiji i Crnoj Gori.
Tako je Jergović od strane hrvatske desnice prozvan mrziteljem svega što je hrvatsko. I sam je izjavio da je u današnjoj Hrvatskoj jedino što smatra svojim - hrvatski jezik. Sve drugo mu je tuđe i u svemu drugom je, ne skriva i ponavlja - tuđin. Svojim jezikom smatra i onaj kojim se piše i govori u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori.
"SFRJ u kulturnom smislu ne samo da nije raspala nego se i ne može raspasti čak ni uz pomoć najgoreg nacionalizma“, mišljenja je Jergović.
Njegov odnos prema Hrvatskoj isčitavaju u njegovom odnosu prema obitelji. Autobiografski roman Otac, kojeg je objavio 2010. beogradski izdavač Rende, Jergović počinje viješću o smrti oca, koji je prije mnogo godina napustio njegovu majku.
"Otac je priča o Jergoviću, ne o ocu. To je ispovijest čovjeka koji ni u svojim pedesetima ne može preboljeti činjenicu da je odrastao bez oca i majke. Ovo je loše napisana, ali ipak dirljiva knjiga o sredovječnom dječaku koga treba žaliti, kome treba pomoći, kome se ne bi smjelo suditi", komentirala je Vedrana Rudan.
Još nije objavio svoj kratki roman Wilimowski. Ali ga je u ljeto 2012. Radio-televizija Srbije ponudila slušateljima Trećega programa Radio Beograda u 12 nastavaka. Autor prati sudbinu poljske obitelji židovskoga podrijetla koja pred Drugi svjetski rat dolazi na hrvatsko primorje.
Jergović je dobitnik mnogih domaćih i inozemnih književnih nagrada za gotovo sva djela. Prva pjesnička zbirka Opservatorij Varšava, objavljena 1988., dobila je Goranovu nagradu i Nagradu Mak Dizdar.
Objavio je još dvije zbirke poezije - Uči li noćas neko u ovom gradu japanski (Sarajevo 1990) i Himmel Comando (Sarajevo 1992), a potom napustio poeziju. Godine 1992. primio je Nagradu Veselko Tenžera za novinarstvo, a 1994. Nagradu Ksaver Šandor Gjalski.
Posebna mirovna nagrada grada Osnabrucka Erich Maria Remarque stigla mu je 1995. Za novelu Buick Rivera dobio je 2002. Godišnju nagradu Matice hrvatske za književnost i umjetnost August Šenoa. Šest godina kasnije snimljen je istoimeni film u režiji Gorana Rušinovića.
Nagradu Društva pisaca BiH i talijansku književnu nagradu Premio Grinzane Cavour za knjigu Mama Leone dobio je 2003..
Bosanskohercegovačka književna nagrada Meša Selimović uslijedila je 2007, a 2012. poljska nagrada Angelus, za poljski prijevod romana Srđa pjeva, u sumrak, na Duhove.
Živi s Konavokom Anom Bogišićem (sestrom Vlaha Bogišića), profesoricom hrvatskoga jezika i književnosti i lektoricom u Jutarnjem listu.
