Rođen je 8. travnja 1955. u Rijeci u radničkoj obitelji koja je podrijetlom iz Klenovice. Obitelj mu je nekoć bila imućna, ali su joj nakon Drugog svjetskog rata u nacionalizaciji oduzeti imanja, šume, mlinovi i trgovina.
Već u devetoj godini počeo je jedriti u jedriličarskom klubu Galeb. Najveći sportski uspjeh dosegnuo je 1969. kada je postao kadetski prvak Jugoslavije. Početkom 70.-tih položio je skiperski ispit te počeo raditi kao skiper. Godinama je trenirao i borilačke sportove. Nakon završetka srednje škole, Prve sušačke gimnazije, upisao se na Pravni fakultet u Rijeci. Tijekom studija zarađivao je radeći fizičke poslove.
Bio je redar u klubovima Milde Sorte na Preluku kraj Rijeke, te Flashu i Phoenixu u Crkikvenici. Radio je kao mornar u ACI marini u Ičićima, a nosio je i vreće cementa na građevinskim poslovima. Početkom osamdesetih radeći kao skiper na jedrilici, što je tada bilo rijetko zanimanje, te tečno govoreći engleski, talijanski, ruski i njemački, zbližio se s domaćim i stranim poslovnim ljudima.
Kada je završio studij prava 1983. se zapošljava kao predstavnik za Jugoslaviju u njemačkoj tvrtki Doberttin AG iz Hamburga. Preko jednog utjecajnog poslovnog čovjeka, kojemu je bio skiper, 1985. dobio je posao u međunarodnoj trgovačkoj kompaniji Phillip Brothers (Philbro), čije je sjedište u Zugu u Švicarskoj. Postao je direktor njihova zagrebačkog predstavništva. Ta je tvrtka trgovala svime, a najviše kavom, naftom, žitom, metalima, uljima i sirovinama za petrokemijsku industriju.
Tako je počeo poslovnu suradnju s petrokemijskim odjelima unutar tadašnje Ine. Krajem 1988. preselio se u Milano gdje je u tvrtki Petraco S.p.a. postao direktor odjela petrokemije. Krajem osamdesetih često putuje u Moskvu.
1992. prelazi u švicarsku tvrtku Landmark Chemicals iz Laussane, čiji su vlasnici bili Ariel i Josi Landesman. U Antwerpenu je dobio mjesto njihova direktora za jugoistočnu Europu. Tada je intenzivirao poslovanje s petrokemijskim odjelima Ine. Kada se 1996. iz Ine izdvojila tvrtka Polimeri, preteča Diokija, čak 80 posto njihovih kapaciteta koristila je tvrtka pod Ježićevim vodstvom.
Još prije toga želio je postati vlasnikom Diokija, ali mu to nije odmah uspjelo jer je ta tvrtka bila u vlasništvu Dom fonda koji su kontrolira Grof Eltz i Darko Ostoja. Nudio je 10 a oni su tražili 30 milijuna eura.
U lobiranju za Ježića sudjelovao je 2001. tadašnji predsjednik HDZ-a Ivo Sanader, kasnije posredno i Slavko Linić, koji je postao predsjednik Nadzornog odbora Ine, a na kraju je u pregovorima posredovao i Hrvoje Petrač. Dom fond je 2004. prodao većinski paket Diokija i 100 posto Kemikalije Hypo banci iza koje se zapravo skrivao Ježić za 19,5 milijuna eura. Ježić je 2003. postao predsjednik Nogometnog kluba Rijeka. 2008. je za 13 milijuna eura kupio je Novi list.
U sklopu istrage oko bivšeg premijera Sanadera završio je u pritvoru 9. prosinca 2010. Optužen je za nelegalno stjecanje 6,3 milijuna kuna kroz kupnju struje od HEP-a po nižim cijenama od tržišnih. Otkriveno je i da je Ježić Sanaderu kupio BMW serije 7 vrijedan 4,2 milijuna kuna. Bivši ravnatelj Carine Mladen Barišić istražiteljima Uskoka je otkrio da je prema Sanaderovu zahtjevu, Ježić isplatio oko 100 tisuća dolara i 540 tisuća kuna dečku Sanaderove starije kćeri Petre tijekom deset mjeseci stručnog glumačkog usavršavanja u New Yorku.
Ježić se potom iz optuženika pretvorio u svjedoka optužbe protiv Sanadera. Otkrio je kako je mađarski Mol preko njega isplatio Sanaderu mito u iznosu od pet milijuna eura. Sudac je zatražio da se taj novac vrati Hrvatskoj, što je on obećao. U međuvremenu su propali i Dioki i Dina. Radnici su mjesecima na ulicama tražili svoje zaostale plaće. Novi list je prodan jednom istarskom poduzetniku, koji je za tu namjenu dobio kredit od Zagrebačke banke.
U traženju novih vlasnika Ježićevih tvrtki osobito se angažirao Slavko Linić. Jedna turska tvrtka je bila ušla u Dioki ali je na kraju pokupila 5 milijuna eura Vladinih novaca i otišla. Linić je najavio da će tražiti povrat tih novaca sudskim putem. Situacija još nije riješena. Nije završen ni sudski postupak Ježiću.
Još je sredinom osamdesetih vozio BMW. Poslije je voznom parku pridružio Ferrari i druge marke. 1989. kupio je devetmetarski gliser, a zatim luksuznu jahtu Feretti koju je 2003. prodao. Njena vrijednost tada se procjenjivala na oko 375 tisuća eura. Odmah potom je kupio 26-metarsku jahtu Riva 85 Opera u vrijednosti od 5 milijuna eura. Mnogi drže kako još ima prilično od nekadašnje imovine.
Sada kažu da se povukao u sebe. Jako je smršavio. Viđa se samo s rijetkima. Prebiva uglavnom u Zagrebu. Tvrtke su mu propale, poslovni ugled mu je uništen. Pokušava prodati nešto od onog što posjeduje. Ima vilu u Rijeci, kuću u Kostreni, vilu u Voloskom...
U Ježićevoj biografiji ima svega. Govori se da je poslovno surađivao s osobama koje se veže uz obavještajni milje, bio je blizak s bivšim hrvatskim premijerima, vodećim osobama i iz HDZ-a i iz SDP-a. Spominju se tu Gregurić, Šarinić, Sanader, Linić...
Sada se obično, u ribljim restoranima gdje ponekad zalazi, druži sa svojim drugim odvjetnikom Marijanom Hanžekovićem nakon što se razišao s Veljkom Miljevićem. Pomaže mu i njegov 28-godišnji sin. Iako je pristao biti svjedok protiv Sanadera, u sudskim procesima koji se vode protiv njega prijeti mu zatvorska kazna.
