Najtrofejniji hrvatski nogometni trener Tomislav Ivić rođen je 30. lipnja 1933., a umro je 24. lipnja 2011. u Splitu. Za njega kažu da nije bio običan trener, nego nogometni vizionar i briljantni taktičar koji je svoje ideje sprovodio na terenu s momčadima koje je trenirao.
Impozantna je njegova trenerska karijera u kojoj je vodio momčadi iz čak 14 država i četiri nacionalne reprezentacije. S tim klubovima osvojio je šest nacionalnih prvenstava - tri Jugoslavije, po jedno u Portugalu, Nizozemskoj i Belgiji, te sedam nacionalnih kupova - četiri Jugoslavije, po jedan u Španjolskoj, Portugalu i Nizozemskoj.
Osvajač je i europskog Superkupa te Interkontinentalnog kupa. Rođeni Splićanin, koji podrijetlo vuče iz drniškog kraja - iz Miljevaca, radio je kao bravar u splitskom Škveru te istovremeno igrao za RNK Split.
Bio je standardni član Crvenih, za njih odigrao 125 utakmica, a nakon toga vrlo kratko - samo 11 utakmica, igrao za Hajduk. Još dok je bio igrač odlučio se za trenerski poziv pa je Visoku trenersku školu 1967. završio u Beogradu.
S diplomom trenera vratio se još jednu sezonu u svoj matični klub, a nakon toga prešao u Hajduk gdje je četiri naredne godine vodio omladinsku školu. Baš ti igrači koje je vodio kroz Hajdukovu omladinsku školu stasali su početkom 70-tih godina kada je postao trener Hajduka i s njima je u bivšoj državi osvojio sve što se moglo osvojiti. No, prije nego je preuzeo Hajduka 1973., jednu sezonu trenirao je Šibenik.
U četiri godine vođenja Hajduka osvojio je tri naslova prvaka Jugoslavije i čak četiri kupa, a 1976. odlazi u Ajax s kojim osvaja nizozemsko prvenstvo i Kup. U Hajduk se vratio 1978. i opet u Split vratio naslov prvaka Jugoslavije za 1979. godinu.
Od 1980. do 1983. preuzima Anderlecht s kojim u prvoj sezoni osvaja prvenstvo, a od 1983. vodi turski Galatasaray, zagrebački Dinamo koji spašava iz zone ispadanja, talijanski Avelino, grčki Panathinaikos i ponovo se kratko vraća u Hajduk.
Nakon te četverogodišnje šetnje od Belgije, preko Turske, Hrvatske i Italije do Grčke, Ivić 1987. preuzima Porto s kojim u jednoj sezoni osvaja četiri trofeja - naslov prvaka Portugala, portugalski Kup, osvaja Uefa superkup i Interkontinentalni kup. Bio je trener PSG-a od 1988. do 1990., a iduće godine vodi madridski Atletico i s njim osvaja Španjolski kup, a sezonu kasnije s Olympiqueom osvaja francusko prvenstvo.
Poslije Francuske odlazi u Portugal gdje je najprije vodio lisabonsku Benficu, a poslije nje ponovno i Porto. Jedno kratko vrijeme nakon povratka u Hrvatsku Tomislav Ivić je bio izbornik i direktor reprezentacije Hrvatske. Taj posao radio je zajedno s Ćirom Blaževićem.
Hrvatska se uvjerljivo plasirala na Euro u Engleskoj, a zbog toga što je Ćiro bio zatvoren u Francuskoj zbog lažnih optužbi da je sudjelovao u namještanju utakmica, Tomislav Ivić, koji je bio direktor reprezentacije, sjeo je na izborničku klupu Hrvatske i u Palermu pobijedio Italiju.
Prvo izborničko iskustvo Ivić je imao još 1973. kada je bio član izborničke komisije Jugoslavije koju su pored njega činili još Miljan Miljanić, Milan Ribar, Sulejman Rebac i Milovan Ćirić. Treće izborničko iskustvo imao je u Ujedinjenim Arapskim Emiratima gdje je vodio Al Wasi FC i njihovu nogometnu reprezentaciju.
Četiri mjeseca - od siječnja do svibnja 1998. vodio je iransku reprezentaciju, a nakon toga je do 2001. bio u Standardu iz Liegea. Odatle se vraća ponovno u Olympique Marseille, a 2003. preuzima Al-Ittihadu iz Saudijske Arabije. Karijeru završava kao šef omladinske škole Standarda iz Liegea. Posljednji put u Hajduku je bio angažiran 1997. gdje je dobio potpredsjedničko mjesto zadužen za struku. Te je godine vodio Hajduk u četiri utakmice. Za svoj uspješan trenerski rad Tomislav Ivić dobio je brojna priznanja.
Dobio je Zlatnu značku i Povelju grada Pariza dok je bio u PSG-u, HOO dodijelio mu je počasnu iskaznicu, a Torcida mu je posthumno dodijelila nagradu Hajdučko srce.
