Žarko Potočnjak rođen je u Pakracu, 3. veljače 1946. od majke Erminije i oca Žarka, doktora prava. Roditelji su mu bili u partizanima gdje su završili na gotovo bizaran način. Iako pravnik, otac mu je radio na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru. Jednom prilikom čitao je knjigu i nije pomaknuo skretnicu na vrijeme, što je dovelo do sudara dva njemačka vlaka. Tako je postao „direktor“ prve željezničke škole na području koje su kontrolirali partizani. Tražeći učitelje za tu školu, pokraj Pakraca je upoznao seosku učiteljicu. Bila je to Erminija, koja mu se pridružila u partizanima.
Mladi žarko Potočnjak odrastao je na zagrebačkom Trnju, tukao se, bio pravi fakin. Majka ga je, kao jedinca, razmazila. Zahvaljujući djedu, koji je živio u Šibeniku, zavolio je more i brodove. U Šibeniku je učio zanat drvene brodogradnje. Poslije je upisao i studij brodogradnje, ali to nije shvaćao ozbiljno. Upisao je i završio Akademiju za kazališnu i filmsku umjetnost 1972. godine.
Gluma je od malih nogu išla s njime kroz život. Od prvih školskih predstava kojih jedva da se sjeća, preko upisa na Akademiju iz mladenačke znatiželje, do današnjih dana.
Za vrijeme studija imao je prvu profesionalnu ulogu u filmu “Prikupljanje hrabrosti” redatelja Eduarda Galića. Sa Zlatkom Vitezom osnovao je glumačku družinu Rinoceros 1975. godine, a iste godine preimenovana je u Histrione. Dugo su ga prepoznavali po ulogama te kazališne družine.
Početkom agresije na Hrvatsku, Potočnjak je bio član 106. osječke brigade, u protuzrakoplovnoj obrani te član umjetničke brigade.
Žarko je 2008. proslavio 40 godina glumačke karijere, a iza njega je zavidan opus. Od 25 filmova u njih deset igrao je glavnu ulogu, glumio je u osam TV serija, nebrojeno TV drama, a u kazalištu, u 40 godina rada, bilježi oko 150 kazališnih premijera. Prvi angažman dobio je u Gradskom kazalištu Komedija.
– Tamo sam morao pjevati, plesati, mačevati se, a bio sam jako mršav i gibak tako da sam mogao činiti čuda. Pojava mjuzikla dovela je do toga da su karte za Komediju bile rasprodane godinu dana unaprijed. Bilo je to razdoblje kad su se radili sjajni mjuzikli i rock-opere, “O’Kaj”, “Jalta, Jalta”, “Gubec-beg”... a onda sam otišao u Gavellu, u kojoj sam proveo najljepše godine svog života – govori.
Na pozornici u Frankopanskoj tumačio je likove stvorene perima Supeka, Šnajdera, Krleže, Strindberga, Shakespearea, Čehova, Jelačića Bužimskog, Komanina, Brešana, Jančara, Ivšića, Gogolja, Brechta, Kosora, Büchnera, Žagara i Vranjicana, Vujčića, Nestroya, Bakmaza, Becketta, Držića, Marinkovića. Iz tog razdoblja pamti kvalitetne predstave, česta druženja sa svojom ekipom, a nakon 18 nezaboravnih godina uslijedio je poziv Georgija Para da prijeđe u zagrebački HNK. Velikoj, nacionalno značajnoj pozornici nijedan glumac ne može odoljeti, ali se s tadašnjim ravnateljem Gavelle Krešom Dolenčićem dogovorio da to bude na samo dvije godine. U HNK, gdje ima status doajena, ostao je do mirovine.
– Kad sam se trebao vratiti u Gavellu, vidio sam da od one stare ekipe više nema nikoga, a u HNK sam stekao nove prijatelje. U Gavellu su došle mlade generacije, nisam se imao kome vratiti – prisjeća se Žarko.
Nakon toliko godina uspješnog bavljenja glumom profesiju ne bi mijenjao, a glumački opus na kojemu mu mnogi kolege zavide ima i drugu stranu koje se Žarko zbog ludog ritma rada brzo morao odreći.
– U glumačkom je društvu prekrasno napiti se, no nakon samo pet godina “tempa” morao sam takav život svesti na nulu. Ipak, kad bih imao manje posla, priuštio bih si malo zabave.
Među mnogobrojnim njegovim nagradama svakako valja izdvojiti Nagradu hrvatskog glumišta, nagradu na Susretima hrvatskih kazališta, nagrade "Marul", "Zlatni smijeh", "Najhistrion", "Dubravko Dujšin", nagradu grada Vukovara, "Gavellinih večeri", nagradu na Danima komedije, Večernjakovu ružu, nagradu "Ivo Serdar".
Potočnjak je 18 godina bio u braku s kolegicom Asjom Jovanović. Vjenčali su se 1983. godine, kada im se rodila i kćer Mirna, razveli su se 2002.
Od 2012. U vezi je s 15 godina mlađom Višnjom Pešić.
