Još od dječačkih dana O.S. je pokazivao sklonost prema kartanju. Bio je mali kibicer što je donosio sreću svom ujaku strastvenom kockaru. U zadimljenoj sobi ujakova stana svake se subote okupljalo kartaško društvo koje je do kasno u noć, katkad i do jutarnjih sati igralo poker. Dječak bi često hvatao zgodu i, kad bi ostajao sam, uzeo bi kriomice špil karata i miješao ih. Postao je pravi virtuoz. Ugledavši jednom ovu dječakovu sklonost ujak ga nije ukorio, nego ga je, dapače, pohvalio i počeo podučavati raznim trikovima. Posebno mu je govorio o važnosti blefiranja. Najveću prednost kod dječaka, da jednog dana postane pravi pokeraš, ujak je vidio u dječakovoj hladnokrvnosti, u njegovim ledenim očima i licu koje se u tren moglo preobraziti u masku. Jednom mu je, zanesen dječakovim čudesnim moćima, rekao, da je blefiranje u pokeru ravno umjetnosti O.S. je brzo napredovao. S nepunih dvadeset igrao je poker s onima koji su među kartašima uživali ugled i strahopoštovanje. Bio je svjedokom i nemilih događaja . Ako netko od igrača ne bi na vrijeme namirio svoje dugove, uslijedilo bi brutalno kažnjavanje dužnika. O.S. je u svojoj kartaškoj karijeri u usponu stjecao vrijedno materijalno bogatstvo. Racionalno je raspolagao svojim dobitcima. Trošio je na lagodan život, ali najveći dio ostavljao na stranu štedeći novac za kupnju stana. Redovito je polagao ispite na pravu i imao je sretnu ljubavnu vezu s dvije godine mlađom kolegicom s fakulteta. Nevolje su počele, kada je djevojka otkrila njegovu strast za kartanjem. Bila je svjesna kako će ta kartaška strast postati jedina njegova strast. Napokon, morao joj je priznati kako će novcem od kartanja kupiti stan, njihov zajednički budući stan. To joj se činilo bezumno. Znala je da je to početak jedne trajne ovisnosti, koja će kad-tad uništiti njihovu ljubav. Nakon dugih razgovora, koji su završavali obično prepirkama, ali i ozbiljnim svađama, O.S. se nije mogao odreći pokera. Kada mu je djevojka rekla da će ga ostaviti, on je slegnuo ramenima i gotovo u zanosu rekao: “Napokon sam dotaknuo obalu Atlantide. Uz poker i uspomene na našu ljubav živjet ću kao bog.”
Živjeli su razdvojeno. On je i dalje pobjeđivao, a djevojka, napuštena i tužna, molila se da njen dragi odoli iskušenju mračne kartaške strasti i da joj se vrati. Jednog dana nazvala ga je telefonom i priznala da ne može bez njega i da ga prihvaća takvog kakav jest i da će s njime dijeliti dobro i zlo. O.S. je od ušteđevine kupio trosoban stan. Njegova djevojka, buduća supruga, uređivala ga je s puno ljubavi i ukusa. Kako mu se pokeraška slava širila, O.S. je često gostovao na turnirima, preko jednog vikenda otišao je na međunarodni turnir u Trst. Partije pokera bile su zakazane u noćima od petka do ponedjeljka. Prve ga je noći, pokeraškim žargonom kazano, “karta išla” tako dobro da je osjetio nezadovoljstvo i ljutnju igrača za stolom koji su teško podnosili poraze. Sutradan, pred početak subotnjeg kartanja O.S. se nije dobro osjećao. Ispunjavala ga je neka napetost, neki neobjašnjiv nemir, popio je tabletu za smirenje, što je u zadnje vrijeme često činio. Telefonski je razgovarao sa svojom djevojkom koja mu je ushićeno priopćila kako je u jednoj staretinarnici kupila krasan bidermajerski sat. Tog oblačnog prijepodneva, kada se pritisak osjećao u zraku, razgovarao je i s ujakom. Gotovo mu se potužio kako pred današnju partiju ima nekakav loš predosjećaj i kako ozbiljno razmišlja odustati od daljnjeg igranja. Ujak ga je hrabrio i isticao njegove sposobnosti da pobijedi i najjače protivnike.
Navečer, O.S. je sjeo za kartaški stol. Nasuprot njemu uz dva lokalna kartaša sjedio je pokeraš, poznatiji pod imenom As. O.S. je sve znao o njegovoj igri. Bio je bez skrupula i naprasite naravi. Perfidan i hladan kao špricer. Tijekom igranja O.S. je imao promjenjiv uspjeh. Kada ga karta ne bi išla, izgubljeno je nadoknađivao blefiranjem. Pri dogovorenom posljednjem dijeljenju O.S. je dobio najlošije karte. Odbacio je tri u nadi da će dobiti bolju kombinaciju. Dobivene nove tri karte nisu mu pomogle . Dva igrača su odustala. As je hladnokrvno gledao u svoje karte i, ne podižući pogled, rekao: “Ulažem 40.000 eura.” “Što ako me blefira”, upita se u sebi O.S. Osjećao je vlažnost na vrhovima prstiju, to mu se nikada prije nije dogodilo. Preko zaobljenih vrhova karata što ih je držao u visini očiju kao kakvo ubojito oružje gledao je u nepomičnog Talijana. Napetost je rasla. O.S. reče: “Ulažem 50.000 eura.” As je i dalje nepomično sjedio kamena lica i izustio: “Prihvaćam!” Počelo je veliko iščekivanje. Spustio je karte na stol. Lepezasto poredane pokazivale su ful kraljeva .
O.S. je u zoru otputovao u Zagreb. Djevojci je ispričao o porazu koji je teško podnio. Naplata duga trebala se obaviti za desetak dana. Od ranoga jutra O.S. je sjedio zavaljen u naslonjač. Pogled mu je bio usmjeren prema omči načinjenoj od komada konopa koji je prethodne noći našao u podrumu. Konop je čvrsto vezao za kuku o koju je visio blještavi venecijanski luster. Mirno je promatrao obruč kao da kroz njega nikada neće provući svoju glavu. Sva mu je koncentracija bila usmjerena na taj nepravilni krug, na sliku omeđenu konopom omče. U dubini te žive slike, visoko na komodi stajao je bidermajerski sat. Oblik omče i oblik sata bili su u nekom jezivom harmoničnom odnosu. O.S. je povremeno pratio pogledom klatno sata što se njihalo u samrtničkom ritmu. Bio je svjestan da to nezaustavljivo njihanje svodi na minute i sekunde ostatak njegova vremena. Da ga privodi kraju .
Odjednom ga iz predsmrtne letargije trže zvuk što je dopirao sa stubišta zgrade. O.S. se uspravi i zadrhta. Nikada mu srce nije tako snažno lupalo. Osjetio je nagon na povraćanje. Prodorni zvuk zvona sa ulaznih vrata stana probode ga kao strijela. Gotovo je osjetio fizičku bol ”To sigurno Talijan dolazi ranije kako bi me iznenadio”, pomislio je u sebi. Nakon zvuka zvona uslijedilo je lupanje šakom na vrata. O.S. ustade. Na vrhovima prstiju priđe stolici. Stade na meko kožom tapecirano sjedište. Provuče glavu kroz omču i odgurnu se. Tijelo se zaljulja, sruši stolicu na pod. Nakratko se njihalo u ritmu kretanja klatna na starom satu. U dvadeset minuta do podna djevojka je žurila noseći posuđeni novac da podmiri barem dio duga. Kada je zadihana stala pred vrata stana, ugledala je savijeni komad papira zataknut nad kvakom. Bila je to obavijest čitača plinomjera. Djevojka otključa vrata. Kad ugleda obješeno tijelo, poče vrištati i zapomagati. Ubrzo su stigli policija i Hitna pomoć. Među stanarima koji su se počeli okupljati na stubištu zgrade bio je i As s dva pratioca. Kad su vidjeli mrtvo tijelo, udaljili su se.
Poslije očevida djevojka je našla oproštajno pismo. U čitkom sitno ispisanom rukopisu nizale su se rečenice pune izraza iskrene ljubavi i vjernosti. Čitajući pismo, djevojka je plakala. Odjednom joj s lica nestane grč. Zadobi izraz nenadanog spokoja. U post scriptumu je pisalo: “Želim da sačuvaš ovaj konop kao dio mene, dio moga tijela koje je osjetila omča. Tako ćeš me moći osjetiti kao da sam živ... Tvoj O.”
Djevojka je omču s ostatkom konopa čuvala. To je bila jedina stvar koju je odnijela iz stana, njihova nesuđenog doma.
Nakon tri godine zaprosio ju je sredovječni uspješni arhitekt. Na dan vjenčanja, dok se spremala za taj svečani događaj, uzela je omču, raširila je i svoje nago vitko tijelo provukla kroz obruč. Omču je zategnula po sredini trbuha, a ostatak konopa omotala oko lijepog struka. Zatim je obukla svileni bijeli veš i raskošnu vjenčanu haljinu. Željela je da sve na njoj izgleda besprijekorno. Željela je da se tog sudbonosnog dana za njen život vjenčaju i njena prošlost i njena budućnost ; omča od konopa s cvjetnim mirišljavim vijencem na glavi. Bila je lijepa i sretna mladenka.
