Otkad je počela prodaja ulaznica za europsku turneju, U2 je u samo jednom danu, u sedam sati, prodao 650.000 ulaznica. Devedeset tisuća ulaznica za koncert 30. lipnja u Barceloni rasprodano je u samo 54 minute. Istovremeno, dva koncerta u Dublinu (svaki po 160.000 ulaznica) rasprodana su za samo 40 minuta, kao i londonski Wembley te još sedam koncerata u Europi. Procjenjuje se da je zarada od ulaznica za turneju Vertigo prije tri godine iznosila gotovo 400 milijuna dolara. Međutim, otkad je najavljeno da će Bono ponovno zasvirati u Zagrebu, mediji ne prestaju pisati o njegovom “humanitarnom” angažmanu. Očito je teško zamisliti da bi čovjek kojega je Time proglasio osobom godine, poznati ekonomist Jeffrey Sachs “drugim najvažnijim političarom na svijetu”, a kraljica Engleske vitezom, mogao biti išta drugo doli nove Majke Tereze? Još je teže zamisliti da nam Bono prodaje toplu vodu, a nominiran je za Oscara, Golden Globe, Grammyja, pa čak i za Nobelovu nagradu (i to čak tri puta)?
Mikro-makro paradoks
Zamislimo sada sljedeći scenarij. Negdje u Africi postoji proizvođač mreža za zaštitu od komaraca. On proizvodi oko 500 mreža na tjedan i zapošljava 10 ljudi koji prehranjuju još 15 članova uže rodbine. Koliko god da marljivo radili, oni ne mogu proizvesti dovoljno mreža za borbu protiv komaraca koji prenose malariju. No, u Hollywoodu postoji savjesna zvijezda koja može okupiti mase i nagovoriti zemlje Zapada da skupe i pošalju 100.000 mreža u vrijednosti od milijun dolara. Mreže stižu na svoje odredište, dijele se narodu i “dobro djelo” je učinjeno. Međutim, mreže stranih proizvođača sada su preplavile tržište pa je posao našeg afričkog proizvođača uništen.
To je mikro-makro paradoks koji u nedavno objavljenoj knjizi “Dead Aid” (Mrtva pomoć) opisuje Dambisa Moyo upozoravajući na negativne strane novčane i humanitarne pomoći Africi. Umjesto da donatori mreže kupuju od lokalnih proizvođača i tako pomažu domaćoj ekonomiji, oni ulažu u zapadne proizvođače i onemogućuju Africi daljnji razvoj. Glavna je teza Dambise Moyo, inače zambijske ekonomistice koja je radila i kao savjetnica u Svjetskoj banci, da je većinu afričkih država novčana i humanitarna pomoć izravno dovela u propast. Samo prije 30 godina Burundi i Burkina Faso ekonomski su bili ispred Kine. Danas je Kina svjetska velesila. Afrika je, nasuprot tome, ovisna o pomoći. Ili kako kaže Dambisa: “Posljednjih 60 godina ona je hranjena pomoći sa Zapada. Poput svakog ovisnika, potrebna joj je regularna droga o kojoj je ovisna.” U tom kontekstu Bono zapravo funkcionira kao “diler” koji Afriku opskrbljuje novom drogom.
Najbolji je dokaz toga da je Live 8 prije nekoliko godina bio organiziran u isto vrijeme kao i G8, gdje su Bono i Bob Geldof odigrali ulogu posrednika, koji Afriku uvjeravaju da joj je potrebna pomoć, a onda bogate žicaju za novac, a zapravo im namještaju poslove i proizvode novi dug Afrike. Rockeri su tada uspjeli izlobirati paket od gotovo 50 milijardi dolara pomoći.
Loša beskonačnost
Da je situacija doista neka vrsta “loše beskonačnosti”, potvrđuje i naftna kriza 1979. godine. Tri godine poslije devetnaest afričkih država – među kojima Kongo, Angola, Mozambik, Nigerija, Zambija itd. – javljaju da neće moći vratiti svoje dugove. No umjesto da Međunarodni monetarni fond oprosti dug, on je smislio jedan ingeniozan potez: rješenje za krizu je bila “restrukturacija duga”. U praksi je to značilo da je MMF afričkim zemljama odlučio priskočiti upomoć tako što im je – tobože darežljivo i “humanitarno” – posudio novac kojim su one sada mogle vraćati dug. Dugoročno je to, dakako, prouzročilo još veći dug Afrike. A zašto je Zapad “pomogao”? Zato što je to bio jedini način da svjetski financijski sustav ne doživi potpuni kolaps. Da Zapad nije omogućio novo zaduživanje, propale bi sve banke koje žive od kamata i kredita. A ovako su upravo one izašle kao pobjednici.
Kolaps periferije
Ono što zabrinjava jest da se nešto slično očito događa i danas. Tako je prije nekoliko dana još jedan poznati filantrop George Soros u svojoj kolumni za Financial Times napisao da bi na samitu G20 trebalo podržati zemlje u razvoju kako bi se izbjegli daljnji šokovi na tržištu. Prema njegovim riječima, institucije poput MMF-a moraju “zaštiti države na periferiji od oluje stvorene u razvijenom svijetu jer, ako se dopusti kolaps perifernih ekonomija, pogođene će biti i razvijene zemlje”. I to na prvi pogled zvuči veoma dobronamjerno, no ako bolje pogledamo, neodoljivo podsjeća na afrički primjer. George Soros je u pravu, ako se zemljama u razvoju ne “pomogne” tako što će ih se prisiliti na još veća zaduženja, cijeli bi se svijet mogao naći pred kolapsom. Ovdje na kraju, dakle, imamo zanimljiv obrat: nije Prvi svijet taj koji pomaže Trećem svijetu, nego je upravo Treći svijet taj koji Prvi svijet drži na opstanku.
