Kaže se da punkeri nisu mrtvi, ali nisu, bogme, ni hipiji. Dvojica od najistaknutijih predstavnika hipi pokreta u glazbi, Neil Young i David Crosby, članovi prve glazbene supergrupe CSN&Y s kraja 1960-ih, objavili su nove projekte čija svježina može stajati uz bok recentnim izdanjima mlađih izvođača. Za Neila Younga to, doduše, i nije odviše čudno jer je jedan od onih, uz Dylana, Leonarda Cohena i McCartneyja, koji već neko vrijeme – albumima “Chrome Dreams II” (2007.), “Fork In The Road” (2009.) i “Le Noise” (2010.) – doživljava novu kreativnu “mladost”, ali je posebnost što ovaj put ne govorimo o njegovoj glazbi. Povod je njegova autobiografija “San jednog hipija” koja se zaslugom Menarta prilično brzo nakon objave u svijetu (2012.) pojavila i u nas. No od izleta Neila Younga u književni medij puno je veće iznenađenje što se David Crosby vratio svojoj matičnoj profesiji, odnosno snimio je vrlo dobar novi album “Croz”. Poznate su Crosbyjeve peripetije s drogom i alkoholom zbog kojih je provodio vrijeme po lječilištima, pa i zatvorima, a sada se čist i trijezan – tako barem kažu – vratio svojim četvrtim solističkim albumom u četiri dekade.
Neil Young po mnogima je bio najistaknutiji član hipi skupine CSN&Y, ali Crosby se možda najviše isticao eteričnim melodijama; moj osobni favorit velikog četverca upravo je njegova pjesma “Almost Cut My Hair” čije slušanje preslaguje molekule u tijelu. Najnoviji album “Croz” nema tako jaku melodiju, ali ide sličnim tragom finih, suptilnih (često višeglasnih) harmonija koje su osobito nadahnute u slučaju uvodne “What’s Broken” s Markom Knopflerom, “Holding On To Nothing”, jazzy balade s Wyntonom Marsalisom na trubi i klasične hipijevske “Set That Bagger Down”.
Youngova knjiga, osim što približava neke trenutke iz njegova života, otkriva manje poznate i manje očekivane Youngove poduzetničke pothvate od kojih je posebno važno istaknuti dva: projekt bioautomobila Lincvolt i razvoj digitalnog formata koji je puno kvalitetniji i vjerniji originalnom studijskom zvuku od MP3, pa i od samog CD-a. Knjiga je strukturirana mozaički, sa skokovima između prošlosti i sadašnjosti, pisana je gotovo blogerski; nije baš literatura poput knjiga Dylana i Patti Smith, ali pruža vrlo dobar uvid u Youngov život i karakter.
