Kada su svojedobno The Wailers dolazili u Zagreb, jedan je prijatelj rekao da ih ide slušati jer je to najbliže što se uživo može približiti Marleyu. U pravu je što ne misli da u tu svrhu ponajprije može poslužiti Marleyev sin Ziggy, koji nas ionako još nije pohodio, jer kada bi se talent i karakter prenosili genima, onda Julian Lennon ne bi zvučao prije kao sin Tears For Fearsa i Howarda Jonesa nego svoga oca. No ima barem jedan izvođač koji je puno bliži Marleyu od tko zna koje varijante njegova nekadašnjeg pratećeg benda, a ime je toga izvođača Manu Chao. On je najbliže što možemo uživo prići Marleyu, ali i još jednom velikanu koji je i sam bio poklonik kralja reggaea – Joeu Strummeru.
Manu Chao živi je spoj tih dviju pokojnih legendi, što govori samo o njegovim utjecajima i glazbenom stilu, a nikako ne poništava njegovu vlastitu originalnu autorsku i ljudsku veličinu. Iako na spomen njegova imena mnogi odmah u glavi prizivaju sliku razuzdanog aktivista koji na sceni iz sebe cijedi posljednju kap znoja, za mene će nakon filma “Maradona by Kusturica” pojam Manu Chao vjerojatno zauvijek biti povezan s kadrom u kojem on naslonjen na zid uz pratnju girate pjeva dirljivu “La vida tombola” (Život je tombola), posvećenu Maradoni koji izlazi iz automobila te sa suzom u oku i osmijehom na licu sluša uglazbljeno odobravanje svih svojih životnih slabosti.
Manu Chao rođen je 1961. u Parizu kao Jose-Manule Thomas Arthur, ali vuče snažne baskijske korijene i, kao svakom strasnom Mediterancu, jako mu je dobro poznata vrela južnoamerička krv. I u kakve sve probleme ona može uvući bilo kojeg čovjeka, a kamoli nekog očito sklonog porocima kao što je bio Maradona. No nema Manu Chao jednako razumijevanje i za sve ostale. Od najranije mladosti, a ne treba zaboraviti da se u formativnim godinama obilato izlagao buntovnoj glazbi The Clasha, The Jama i Dr. Feelgooda, Manu Chao vjerojatno je najveći živući aktivist među glazbenim megazvijezdama. Chao je otvoreno kritizirao Bushovu administraciju, protivio se privatizaciji vode u Boliviji, podupirao liberalne radijske postaje u Argentini i bio jedan od najglasnijih protivnika globalizacije na sastanku skupine G8 u Genovi 2001. godine. No bilo da pjeva o problemima iseljenika, o ljudima s ceste, provinciji, o tome da “kiši u raju”, Chao pokušava napraviti slavlje.
– Glazba je za mene način suočavanja sa svijetom – njome karameliziram svoj bijes u nešto pozitivno. Kada živite u ovom jebenom svijetu, prva je reakcija bijes. Ali negativnost nije dobra – kazao je u jednom intervjuu. Ove godine obilježavamo petnaestogodišnjicu objavljivanja njegova solističkog debija, legendarnog albuma “Clandestino” čiji je eklekticizam, nakon jednako važne misije benda Mano Negra, zauvijek obilježio latino-rock i povezao sve razine latino-svijeta u jedinstvenu kulturu. U zapadnjačkom svijetu koji puca po šavovima od nepravdi ta kultura koja često u sebi nosi važan element socijalnog ima sve veći (politički) značaj.No to nije samo kontekst koji pogoduje Chaovoj karijeri, to je kontekst koji on osobno stvara. Manu Chao nastupa na Zagrebačkom velesajmu 12. rujna, što je njegov četvrti dolazak u Hrvatsku. Od posljednjeg dolaska nije objavio novi album – čekamo ga već šest godina – ali kao da je uz ovakav minuli rad i zarazan karakter bilo kakav drugi povod potreban.
