Šokantan odlazak Davida Bowieja podsjetio me na izjavu liderice Pretendersa Chrissie Hynde koju sam pročitao prije nekog vremena, a zapravo zaokružuje stravičnu realnost:
– Svi uz koje smo rasli umrijet će u sljedećih deset godina. Sve naše ikone, stijene naše kulture, uz koje smo se osjećali sigurno jer su tu uz nas, pokazujući nam put i noseći zastavu, gledat ćemo kako odlaze. To je neizbježno. Svi ćemo nestati, čovječe. Jedino je pitanje tko je sljedeći. To je tema mojih razgovora na večerama. Valjda me zato i ne pozivaju često – rekla je Hynde.
Od njezine izjave morate zastati na trenutak i razmisliti što je toliko strašno u tim odlascima. Kao da smo ikada mogli pomisliti da će Dylan, McCartney, Cohen, Jagger, Richards... ili danas pokojnici David Bowie, Lou Reed, Arsen Dedić... vječno biti uz nas. Hoće na neki način, ali fizički ne.
Šokantnost proizlazi iz još uvijek relativno kratke povijesti rocka i popularne glazbe. Pop i rock-kultura dugo je bila mlada kultura za mlade. Nekako je bilo “normalno” da rock-zvijezde umiru u 27. (Hendrix, Janis, Cobain, Amy), i to od “rokerskog načina života”. Ali ovo je vrijeme kada prvi put u povijesti čovječanstva spoznajemo da je su rock i pop-kultura ostarile toliko da njezine ikone, velikani koji su je dizali i oblikovali, mogu umirati prirodnom smrću. I da pritom još mogu biti u punoj kreativnoj snazi.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća čudili smo se da netko može svirati rock nakon tridesete i biti uvjerljiv, a onda smo u devedesetima i dvijetisućitima shvatili da su genijalci poput Dylana, Cohena, McCartneya, Neila Younga sposobni za velike “povratke” i sa svojih pedeset-šezdeset godina.
Sljedeće generacije neće imati takve dileme i čuđenja; uostalom, umjetnici na drugim poljima, poput Buñuela u filmskoj umjetnosti ili Picassa u slikarstvu, pokazali su da kreativna snaga nema nikakve veze s godinama. Buñuel je potkraj života snimao daleko svježije i originalnije filmove od većine mladih filmaša. Zašto bi pop i rock-glazba bili neka iznimka? Samo zbog idealističnih stavova nekada mladih rokera koji su pjevali “nadam se da ću umrijeti prije nego što ostarim”, a starošću se smatralo sve iznad tridesete?
Spoznaja da živite u svijetu u kojem su velikani još fizički prisutni doista ima psihološku vrijednost, kako kaže Hynde. Njihovim fizičkim odlascima svjesniji smo i svoje prolaznosti. Ali barem za utjehu ostaje da ih ioanko nismo osobno poznavali. Sve što znamo od njih i o njima, svi načini na koje su nas doticali i oblikovali, dolaze od njihove glazbe. Ona je, nasreću, tu i dalje. Komunicira s nama jednako snažno. I nestat će za nas tek s nama samima.
>>Stupio je van i sve je stalo, i kiša koja je do tada lijevala
>>Preminuo David Bowie: 'Bio je pop-genij. Ovo je golemi gubitak'
<3