Zorica je „odzorila“, no zato je vrijeme chahare, okitsu i kawano wase, poznatije kao ruske mandarine, koje se ovih dana žute u suncem okupanom opuzenskom kraju. Grane se savijaju pod grozdovima dozrelih plodova. Oni manji, nezanimljivi i nenaplativi, već su stvorili i svojevrstan tepih pod gustim krošnjama, a na kanalima ispresijecanim Neretvom bruje motori brodica natovareni kištrama i radnom snagom, koja većinom odgovara kako su prijatelji, kumovi i rodbina vlasnika nasada.
– Idemo u blato – smije se Petar Bjeliš objašnjavajući kako je to lokalni poziv na berbu na usitnjenim parcelama okruženima vodom, lopočima i liskama, koje su u ovome kraju, uz neizostavne žabe i jegulje, najveća delicija. Od mandarina pak žive, a one su u dolini Neretve rekordno rodile, oko 90.000 tona. No kako je i ova poljoprivreda uglavnom ekstenzivna, što Bog da, gotovo 30% uroda, oko 27 tisuća tona, ostat će na stablima i pod stablima jer ih se zbog nedostatne kalibraže i ne isplati brati.
Ukinuti poticaji
Najveći dio, oko 30 tisuća tona, otkupit će najveći otkupljivač voća i povrća u Hrvatskoj – AgroFructus, iz čijega distributivnog centra u Opuzenu, u kojem se i sortiraju, dožućuju i pakiraju, dnevno u svijet putuje čak 25 šlepera (400 tona) mandarina. Dio ih ide najvećem AgroFructusovu partneru Konzumu. No kako hrvatsko tržište godišnje proguta samo 15 tisuća tona (oko 3,5 kg po stanovniku), ovom se hrvatskom voćkom sladi sve više Slovenaca, Poljaka, Čeha, Slovaka, Britanaca... I kad svi nasadi dođu u puni rod, oko 120 tisuća tona na oko 2300 hektara, mandarina ćemo za izvoz imati premalo jer je vrlo tražena roba, s obzirom na to da prispijeva čak mjesec dana prije španjolske i turske. No, izvoz će rasti samo ako zadržimo proizvodnju i počnemo više ulagati u agrotehničke mjere i znanje.
Resorno ministarstvo i država svojedobno su s gomilom novca poticali operativne programe podizanja trajnih nasada, među kojima i mandarina, ističe predsjednik uprave AgroFructusa i vlasnik najvećeg otkupnog centra u Opuzenu Denis Matijević. Kroz operativne programe uvedeni su bili i poticaji od 40 lipa po kilogramu mandarina, koji su se isplaćivali otkupljivačima uz uvjet da otkupe sav urod i do kraja godine isplate proizvođače, čime se poticala i legalna prodaja. Od ulaska u EU, poticaji su ukinuti, proizvođači su sve nezadovoljniji te su procjene kako će se od 63 tisuće tona, koliko će ih završiti na tržištu, najmanje 10 tisuća ove godine prodati na crno, većinom na zagrebačkim te bosanskohercegovačkim tržnicama. To je loše jer je proizvodnja mandarina među rijetkim profitabilnim djelatnostima u poljoprivredi, smatra Matijević. Kad dođe u puni rod, imat će izvozni potencijal od čak 50 milijuna eura, a država je, umjesto da je potiče, zanemaruje – tvrdi on. Ove godine otkupljivači, kako bi poduprli domaću proizvodnju, drže cijenu prve klase 2,5 kn za kilogram, dok je u konkurentskoj Turskoj 1,5 kn, koliko se u nas plaća druga klasa. I trgovci su se odrekli visokih marži pa je mandarina ove godine u prodaji i 30% jeftinija nego lani. No pitanje je koliko dugo ne posloži li država konačno brojke i strategiju što ćemo u Hrvatskoj proizvoditi i poticati te priču oko poljoprivrednog zemljišta na kojemu se, pogotovo u opuzenskom kraju, ne zna ni čije je ni tko ga obrađuje. Većina ugovora na 10 godina istječe ove godine i pitanje je tko će dalje raspolagati nasadima u koje se puno uložilo – kaže Petar Bjeliš, ističući kako on, a prije njega i otac i djed, već 40-ak godina rade dijelom na vlastitoj ili zakupljenoj zemlji, a nešto, smije se, i na divlje. Država nikako da privede svrsi oko 130 hektara zemlje u tom kraju. Nikako da se raspišu natječaji, a kako je berba iz godine u godinu nepredvidiva, teško je na vrijeme naći sezonsku radnu snagu.
Najbolja na Mediteranu
AgroFructus, čije je sjedište u Slavoniji, odande je doveo i radnu snagu, a kako je ove godine poljoprivredni sektor dobio samo 16 dozvola za strance, ispada da su svi Mostarci i šire ovih dana na privremenom radu u Hrvatskoj kao „prijatelji“ i „kumovi“. Hrvatska je, kaže Matijević, 15 godina ulagala u intenzivno radne kulture, a ništa nije napravila na tržištu rada i obrazovanja. Niko Kapović iz udruge Mandarina ističe kako je mandarina slučajno stigla u opuzenski kraj 60-ih kao dio donacije 100 tisuća sadnica japanskog cara ondašnjoj Jugoslaviji. Tada su ih, smije se, samo luđaci sadili na sjevernoj polutki, a danas imamo najbolju mandarinu na Mediteranu s 45-47% soka u masi ploda (Turci i Španjolci 30-35%) i samo su je jednom prskali zbog mušice oko Sv. Ante.
>> EK prepolovio potpore za viškove jabuka i mandarina iz Hrvatske
Ja ove godine jos uvijek nisam probao niti jednu slatku mandarinu