Hrvatsku je branilo 3200 dječaka ratnika. Mnogi od njih danas su na rubu egzistencije, preživljavaju bez plaće i posla koji ne pronalaze jer većinom nemaju završene škole. Umjesto u školske klupe, otišli su u rat.
– Želimo da nam se prizna status dragovoljca. S obzirom na to da nismo imali nikakvu pravnu, vojnu obvezu da to učinimo, što bi dijete od petnaest, šesnaest godina koje odlazi u rat bilo nego dragovoljac?! Naravno, time ne želimo nikakva materijalna prava, već samo moralnu satisfakciju – kaže Damir Besednik, predsjednik Udruge maloljetnih dragovoljaca, osnovane 2004. godine kada se okupilo 17 mladih suboraca nezadovoljnih tretmanom u društvu za koje su se borili, osjećajući se zapostavljenima i zaboravljenima.
Samo su Vukovar branila 93 maloljetna branitelja od kojih ih je 46 poginulo, bili su ranjavani, zarobljeni.
Dosad su četiri puta pokušali naći svoje mjesto u Zakonu o pravima hrvatskih branitelja, obilazili Ministarstvo branitelja, saborski Odbor... ali bez odjeka. Protivnici njihovih argumenata pritom spominju da bi se priznanjem njihova statusa Hrvatska kompromitirala zbog nepoštovanja konvencija o pravima djeteta.
Nekolicina članova udruge nedavno je svoja prava željela izboriti prosvjedom ispred Sabora, no središnjica se od njega ogradila. Svoju bitku radije nastavljaju pravnim putem i duboko vjeruju da će novi zakon, koji se uskoro treba naći u saborskim klupama, uvažiti njihovu žrtvu za Hrvatsku.
Ovo su njihove priče.
Enver Arnautović (Vukovar): Mi djeca morali smo u rat, bilo je previše dezertera
– Da je obrana Vukovara potrajala još mjesec dana, ovdje bi ratovala djeca od 12 godina i žene od 50 godina. Nitko se ne bi trebao čuditi što je bilo djece-ratnika – kaže Vukovarac Enver Arnautović, koji se 1991. prijavio u mjesnu zajednicu zajedno s prijateljima iz ulice. Zadužio je pištolj i pušku, priključio se pričuvnom sastavu Zbora narodne garde. Što je bio motiv jednom šesnaestogodišnjaku?
– Trebao nam je svaki čovjek. Puno je ljudi napustilo grad, bilo je mnogo dezertera, a mi koji smo ostali odlučili smo se priključiti obrani. Nitko me, zbog mojih godina, nije gledao poprijeko – prisjeća se Enver, koji je zajedno s Ivanom Kapularom proveo četrdeset dana na položaju pokraj Borova naselja.
– Bio sam i na Olajnici, gdje smo morali spašavati ljude koji su živi gorjeli u zgradama. Do pada Vukovara bio sam u interventnoj satniji kod zapovjednika Antuna Dugana Samuraja. Zadnjih petnaest dana rata, priznajem, bilo mi je izuzetno teško, po toj silnoj hladnoći, bez hrane, želio sam da se završi, bilo kako, samo da prestane – priča Enver. – Kasnije sam želio u proboj sa suborcima, ali doktorica Vesna Bosanac me je odvratila. Ostao sam u bolnici kad je došao Veselin Šljivančanin. Razvrstavali su nas, muškarci su išli na jednu, a žene i djeca na drugu stranu. Kad je došao red na mene, željeli su me odvojiti na stranu muškaraca. Pitali su me jesam li sam nosio pušku, ali doktorica Bosanac spasila mi je život kad je rekla da nisam, da sam ja samo dijete. A to sam i bio – priča Enver, koji je nakon Vukovara ostao u Hrvatskoj vojsci boreći se u Slavoniji i BiH.
Ratnoj kalvariji usprkos, završio je fakultet. Zajedno s tri branitelja, 2009. osnovao je pčelarsku zadrugu Agro med Vukovar.
PTSP, međutim, nije ga zaobišao. – Mislio sam da ću proći olako, sve dok nisu počeli otkopavati Ovčaru, tada mi se sve vratilo. Shvatio sam da sam i ja mogao tamo skončati. I danas bih učinio isto, samo bih, s ovim životnim iskustvom, neprijatelja puno više ranjavao, a manje ubijao...
Robert Bec (Pakrac): Najmlađi hrvatski branitelj u rat je otišao sa 13 godina
I dvadeset godina kasnije, neprijatelj nadire sa svih strana. Noću, to je nesanica, a danju tjeskoba. Prizori se vraćaju, posvuda vidi mrtve i ranjene ljude, čuje fijuk granata, osjeća miris spaljenog ljudskog mesa. On je najmlađi hrvatski branitelj. Kada je otišao u rat, bilo mu je 13 godina.
– Otac je bio protiv, ali ja sam rekao da ne idem iz svoje kuće. I da ću se, ako me odvede nekamo u progonstvo, vratiti u rat ali tako da neće znati na kojem sam ratištu. Samo sam branio našu kuću, naše dvorište, naše selo. Onda se i otac pomirio s tim: "Dobro, sine, pa kako nam bude" – prisjeća se Robert Bec, negdašnji dječak iz predgrađa Pakraca.
Najprije je, tog ljeta 1991., zadužio kuburu ručne izrade, pa lovačku pušku, naposljetku i M-48, valjda težu i od njega samog. Dio njegove obitelji otišao je u progonstvo u Kutinu, on se priključio 76. pakračkom samostalnom bataljunu.
– Odrastao sam preko noći. Nagledao sam se svega, ali tada je to sve bilo normalno. Živjeli smo u tom paklu, pazili jedan na drugog, branili svoje. Pa mene su tjerali iz moje kuće – priča Robert Bec, koji je razvojačen u ljeto 1992., ne svojom voljom.
– I tada sam bio premlad, nisu imali kamo sa mnom. Kasnije sam se zaposlio kao profesionalni vozač i radio sve dok nisam eksplodirao – kaže.
Bilo je to 2003.. kad je prvi put digao ruku na sebe. Ustao je s dna, krenuo dalje, no zaredale su mu prometne nesreće, pa je ostao bez vozačke dozvole i prihoda za život.
Danas živi od 1900 kuna mirovine sa suprugom Anitom i kćeri Sanelom, 14-godišnjakinjom s posebnim potrebama, zato što je na porođaju ostala bez kisika. Robertova svakidašnjica su odlasci na liječenje u Popovaču, gdje pokušava ukrotiti svoj PTSP.
– Ja sam 34-godišnjak sa zdravstvenim kartonom 80-godišnjaka. Muči me šećer i tlak, sve povezano sa živcima, ali opet bih sve ponovio. Ponosan sam što sam sudjelovao u borbi kojoj smo se branili i obranili, ponosan sam na to što sam najmlađi hrvatski branitelj!
Damir Besednik (Cerna): Sa 16 je ranjen u glavu, iste noći vratio se ratovati
- Ne, nisam bio problematično dijete. Nisam od nečega ili nekoga bježao. Teško je to objasniti, bilo je to nešto duboko u meni. Jer, imao sam prilike birati, nisam na to bio prisiljen poput onih koji su se našli u okruženju. Da sam na bilo kojem kraju svijeta, isto bih postupio – reći će Damir Besednik iz Cerne, koji je pušku uzeo sa 16 godina, pridružio se HOS-u i počeo ratovati po predgrađima Vinkovaca.
– Iako nema dječaka koji se nikada nije "igrao rata", nisam ništa znao o pravom oružju, ali mislim da je to znanje urođeno u svakom čovjeku. Učio sam brzo – prisjeća se Damir koji je nakon odlaska iz HOS-a prošao cijeli ratni put 5. gardijske brigade kao pripadnik njihove elitne, izviđačke postrojbe, s kojom je ratovao u zadarskom zaleđu, istočnoj Slavoniji, južnom bojištu...
– Ranjen sam dva puta u Vinkovcima. Prvi put kad mi je bilo 16, dobio sam šrapnel u glavu, geler mi se uvukao duboko u nos... iste večeri vratio sam se iz bolnice u rat. A što je s dušom? Ne mogu reći da sam neozlijeđen – reći će danas 37-godišnji Damir Besednik, umirovljeni dočasnik Hrvatske vojske koji je nakon rata ostao u sustavu i ondje proveo ukupno 16 godina života. Bavi se poezijom: autor je knjige poezije "Kapela napuštenih duša".
– Kad razmišljam o svom životu, meni je bitnije za što sam se borio nego protiv čega sam se borio. Borio sam se, kao i svi, protiv, kako se to često kaže, nadmoćnijeg neprijatelja, ali borio sam se za našu budućnost, protiv podjela u hrvatskom narodu, da se ne dijelimo na ovce i vukove – kaže Damir, koji smatra da ne treba zatvarati oči pred činjenicom da su i u nas postojali dječaci-ratnici.
– Uvijek se navode primjeri iz Afrike. No, za to se ne mora ići u Afriku. Na tisuće primjera imaju i ovdje. Dali smo sve za stvaranje svojih država. Ostali smo bez godina odrastanja, djetinjstva, prekinuli smo školovanje. A danas smo zaboravljeni i mnogi nam govore: "A tko vas je tjerao u rat, naivni balavci!"
Bravo, pljujete po djeci od koje su večina bila u okruženju i morala uzeti puško za goli opstanak. To govori puno o komentatorima kojima su usta puna pravde i poštenja a u stvari samo rade svoj projekt načertanije 3, promislite malo...