Marin Kovčalija (47) iz Šarengrada nedaleko od Iloka obrađuje sedam i pol hektara vinograda i godišnje proizvede oko 45.000 litara prvoklasnoga vina - graševine, rajnskog rizlinga, traminca i cabernet sauvignona, piše magazin Oluja.
Njegova poslovna priča otpočela je 2004.godine kada je rat već bio daleko iza nas, a Kovčalija otvorio tvrtku za ugradnju instalacija u graditeljstvu. Zaposlio je 15 radnika, mahom prijatelja i suboraca iz rata. No, od prije četiri godine ne bavi se tim poslom jer se na istoku Hrvatske sve manje gradi pa je i manje posla za njegovu struku. Sa suprugom Vesnom potpuno se posvetio vinogradu i vinskom podrumu.
Prijatelji pomažu
- Svi mi iz Šarengrada i okolice Iloka vezani smo za vinograde i za vinarstvo pa je tako i moj otac Jure imao vinograd i bavio se izradom bačvi što je u ovom kraju izuzetno cijenjeno zanimanje. Od malih se nogu muvam vinogradom i znam sve te poslove pa kada sam stekao malo imovine, kupio sam 2004. manji vinograd. Oduvijek sam maštao o svom vinogradu i vinskom podrumu gdje ću kušati vino s prijateljima. Tada mi nije bilo ni na kraj pameti da ću se jednom ozbiljno baviti vinarstvom i da ću od toga živjeti. Postupno sam kupovao vinograde i danas je to 7.5 hektara, ali na pet mjesta. Sve poslove obavljamo supruga i ja, jedino za orezivanje loze i za berbu angažiramo radnike.
Prijatelji pomažu oko stavljanja grožđa u muljaču i drugih poslova. Nemam dovoljno svoga grožđa pa otkupljujem od prijatelja, uglavnom mojih suboraca jer mnogi se od njih bave vinogradarstvom. Vremenom se širio i podrum i u njemu je danas osim deset inox bačvi kapaciteta 55. 000 litara i na desetine drvenih bačvi koje je izradio moj otac i u koje stane 15 000 litara vina. Ministarstvo mi je pomoglo s dva milijuna kuna.S plasmanom vina nema problema. Kupuju ih restorani u Vukovaru, brat sa suprugom vodi hotel u Iloku i tu se piju vina iz ovoga vinskog podruma, a moja vina se mogu naći u hotelima i restoranima od Rovinja do Crikvenice. Za sada vino ne izvozim, ali ako se pruži prilika, iskoristit ću je – kaže Marin Kovčalija.
Posebno ponosan na traminac
Posebno je on ponosan na traminac koji je nešto drukčiji od iločkog i manje je sladak, ali kvalitetom ne zaostaju ni rajnski rizling, graševina i cabernet sauvignon. No, izdvaja se graševina kasne berbe koja dozrijeva u barikovoj bačvi i namijenjena je samo najboljim prijateljima. Ponosan je i na nagrade koje je dobio na raznim izložbama i ocjenjivanju vina pa je 2011. dobio nagrade za graševinu i za rajnski rizling. Od Zavoda za vinogradarstvo njegovo je vino ocijenjeno s 80 – 84 boda. Ono od 85 bodova je vrhunsko vino:
- Kažu da je naše vino skupo i nije konkurentno na vanjskom tržištu, ali ono nije skupo zbog nas vinara jer moje grožđe i moj rad nisu skupi već je skupa struja, energenti i posebno su veliki nameti koje plaćamo državi, a sve to moramo ukalkulirati u prodajnu cijenu vina. U drugim državama je to drugačije regulirano pa je njihovo vino jeftinije čak i u našim trgovinama – kaže Kovčalija dodajući kako je nezadovoljan s mnogim stvarima koje se događaju u Hrvatskoj i, kao i mnogi branitelji, razočaran je sadašnjim stanjem u zemlji jer dok su branili domovinu, sanjali su o bogatoj i uređenoj Hrvatskoj:
- Razočaran sam i ogorčen kada se okrenem oko sebe. Mi branitelji koji smo na svojim leđima iznijeli rat i stvarali državu, maknuti smo u zapećak , a političari koji, uglavnom, nisu ni omirisali barut niti su bili blizu bojišnice, rade protiv nas, nazivaju nas “šačicom nezadovoljnika”, da smo sudjelovali u građanskom ratu, proglašavaju nas lažnim braniteljima i invalidima. Ja nisam tražio braniteljsku mirovinu niti sam iskoristio bilo koju od braniteljskih povlastica jer sam mlad i mogu raditi i brinuti o svojoj obitelji kroz ovu vinariju i vinograd - priča.
Razočaran današnjicom
Nije ga, dodaje, strah prihvatiti se bilo kojega posla jer od svoje petnaeste zarađuje. Uvijek je, kaže, volio imati svoj novac, a ne čekati da mu otac da izlazak:
- Zato mi nisu jasno ovi koji vode našu državu i koji su je tako osiromašili. Imamo prirodna bogatstva, ljepote i vrijedan narod, a samo budala može sve to ne iskoristiti i dovesti državu u stanje u kojemu je danas. Ima ljudi koji nemaju ni za kruh, a to je žalosno, smanjuju plaće učiteljima, umjesto da sebi smanje nezasluženo visoke plaće. Umjesto da neki od njih završe u zatvoru, odlaze sa dužnosti uz izdašne otpremnine. Neka pokažu što su od imovine imali prije rata i što imaju sada. Bore se, kažu, za prava manjina i to je u redu, i ja sam da se poštuju prava manjina, ali zašto nema prava za većinu – razočaran je Marin Kovčalija.
Kao 24-godišnjak se javio u obranu domovine
Kao 24-godišnjak on se javio u obranu napadnute domovine . Raspoređen je u ZNG , postrojbu “Zrinski Frankopan” u Šarengradu, ali u listopadu 1991. kada su Iločani i Šarengrađani morali napustiti svoje domove jer je to područje, kao klin okruženo s tri strane granicom sa Srbijom, bilo nemoguće braniti, prijavio se u Zagrebu u 124. vukovarsku brigadu. Nakon obuke na vojnom poligonu Nabrđe kod Đakova, bio je na položajima kod Vinkovaca, Đakova i Cerne, a kada su 1992. došle mirovne snage UNPROFOR-a , u srpnju se demobilizirao, ali je mobiliziran uoči Oluje i raspoređen na položaje kod Jarmine.
- Mobiliziran je, zapravo moj kombi, ali ja nisam htio da ga vozi netko drugi pa sam se i ja ponovno uključio u vojsku. Tih sam dana s kombijem imao tešku nesreću nakon koje sam deset dana bio u komi i skoro ostao bez noge. Oporavljao sam se dvije godine i u Stubičkim toplicama, gdje sam bio na oporavku, dobio obavijest o razvojačenju i tako je završila moja vojnička karijera na koju sam jako ponosan. Vratio sam se poslu ugradnji instalacija u zgradama i kućama. Tada je bilo puno posla jer je počela obnova pa sam zaposlio i svoje suborce. Jednom smo kombijem bili u Zagrebu i netko nam je ukrao kompletan alat i aparate pa smo morali krenuti od nule. Ali prijatelji su mi pomogli, rekli smo da ćemo zajedno zaraditi novi alat i tako je i bilo. Danas, kada se sretnemo, a to je vrlo često ovdje kod mene ili u vinariji ili u vinogradu nekoga od suboraca, prisjećamo se ratnih dana, ali smo ipak zabrinutiji za sadašnjost – završava svoju priču Marin Kovčalija, bivši branitelj i sadašnji uspješan vinogradar i vinar koji pobire nagrade na brojnim vinskim izložbama.
>>Vrijeme kad su i opatice pile pivu i to do 3,5 litre na dan
Branitelji; "NA ZDRAVLJE" i "zivjeli"!