Zgodno je to kada vam kao tek rođenom djetetu roditelji nadjenu ime koje onda kasnije u životu postane vaš zaštitni znak. I ne samo to, već značenje tog imena osjete svi koji vas znaju tako što u njima pobuđujete baš one osjećaje koji su sažeti u tom vašem imenu. Ta je slučajna ali simpatična okolnost, koja bi se mogla nazvati i darom, dotaknula i jednog našeg jedinstvenog kolegu – Srećka Puntarića Felixa. Zašto, pa zar to uopće treba objašnjavati?! Nakon 40 godina bavljenja karikaturom, od čega čak 20 godina upravo u Večernjem listu, gotovo bismo mogli ustvrditi da u nas nema nikoga tko se barem jednom od srca nije nasmijao kakvoj vještoj, domišljatoj i duhovitoj Felixovoj kritici, komentaru, dosjetki ili provokaciji koja je nastala u nekoliko poteza i u tek nekoliko riječi. A kada je već riječ o tako velikim i okruglim brojevima u karijeri, kao i o takvom mnoštvu poklonika od kojih mnogi priznaju da često Večernjak počinju listati i čitati upravo od zadnje stranice na kojoj pogled najprije usmjere na dobro znani Felixov “crtani kvadratić dolje desno” čime razigraju misli, onda i ne čudi da se sve to proslavlja prigodnom izložbom. Ovaj put radi se o izložbi karikatura “Felix u gostima” koja će u čast 40 godina Felixa i 20 njegovih vjernih godina u Večernjaku biti otvorena 19. svibnja u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci. Tamo će se sve do 6. lipnja moći razgledati oko 120 Puntarićevih karikatura, što je svojevrsni društveno-politički pregled protekla četiri desetljeća, a ovdje će se, uz današnju prigodno posebnu naslovnicu Večernjaka, moći pročitati kako je dečkić iz Markuševca, potom student i diplomant Fakulteta strojarstva i brodogradnje zapravo uvijek bio i ostao zaigrani – karikaturist.
Kako to često biva, potrebno je za nešto imati talent i nekoga tko će taj talent prepoznati i dati mu krila.
– Eto, mi smo u markuševačkoj osnovnoj školi dobili profesora koji je vodio likovnu grupu i poticao nas na crtanje. Kako sam volio zabavljati sve oko sebe, tako sam stalno pod odmorom crtao razne stripiće koje sam onda pokazivao onako ispod klupe onima koji su u razredu sjedili ispred i iza mene. Oni su bili moja prva publika. Kada su se smijali, znao sam da je ono što sam nacrtao – dobro. Kasnije, u 14. gimnaziji, crtao sam po bilježnicama i knjigama tako da mi gimnazijski kolege znaju reći da i danas čuvaju knjige na čijim sam im rubovima štošta nacrtao. Tijekom studija, 1974., pojavio se humorističko-satirički časopis Kerempuh. Počeo sam ga pratiti jer mi je odgovarao njegov moderni humor. Kao mačak oko vruće kaše obilazio sam oko ideje poslati im ili ne poslati koju svoju karikaturu. Imao sam tad 23 godine, nisam se usudio, skupljao sam hrabrost, a onda sam krajem 1974. odlučio pokušati. U to je vrijeme vladala gripa, a još su se uvijek osjećali i odjeci ‘71. i ondašnji su milicajci znali govoriti: “Ne grupiši se!” pa sam nacrtao karikaturu na kojoj milicajac prilazi grupi ljudi vičući: “Ne gripiši se!” I nju sam poslao u Kerempuh, a oni su je objavili u veljači ‘75. Bila je to moja prva objavljena, ujedno i prva politička karikatura. I eto, od tada više nisam znao stati. No Kerempuh je nakon dvije godine prestao izlaziti jer su mu, kako nam rekoše, prestale stizati dotacije. Možda je razlog gašenju bilo i to što se nekome zamjerio. Znate kako je, humor je uvijek problematičan ako ne ide niz dlaku vladajućima. A ja sam karikaturu izabrao baš zato što mi se činila najslobodnijim medijem. Usto, volio sam brzo svoje misli stavljati na papir – prisjetio se Srećko Puntarić kojeg je glavni urednik Kerempuha Hrvoje Hitrec nakon prelaska u Vjesnikovu kuću i reviju Sportskih novosti pozvao da nastave suradnju, sad u svijetu sportske karikature. To je trajalo do 1985. kada se ugasila i SN revija, ali je nastao magazin Sprint pa se suradnja nastavila sve do 1990., a već od 1987. ilustrirao je i crtao karikature i u Vjesniku. 1983. u Hrvatskoj je osnovano Društvo karikaturista pa su se karikature grupno slale na razne svjetske izložbe, a te su izložbene karikature bile specifične jer se samo crtežom, bez ijedne riječi, moralo pokazati sve i sve je svima moralo biti jasno na prvu. 80-ih je počeo dobivati i nagrade pa je tako ‘86. osvojio Grand Prix u Turskoj, a ‘87. u Belgiji. Povodom toga Vjesnik je objavio intervju s njim, ali su ga odmah pozvali i na suradnju pa od 1987. u Vjesniku počinje izlaziti njegov strip “E, moj Darwine” čijim je nazivom htio aludirati na to da Darwin u svojoj teoriji evolucije nije računao na to da mu teorija na ovim prostorima neće “štimati”. A kada je u Vjesnik, kao glavni urednik, došao Krešimir Fijačko, odmah je odlučio Puntarićev strip, zapravo crtane komentare aktualnih društveno-političkih tema, iz središnjeg dijela novine prebaciti na zadnju stranicu nedjeljnog izdanja.
Dnevna robija
– Fijačko mi je pak 1992. predložio da krenem s dnevnom karikaturom. Tome sam se prvotno opirao jer je to bila stalna obveza i jer sam tada bio vjetropirast. Čak sam pitao i Icu Voljevicu što to znači biti dnevni karikaturist, a on mi je rekao: “To ti je, brate, robija”. No na kraju sam ipak pristao i moj prvi Felix izašao je u Vjesniku 28. siječnja 1992. I od tada sam dnevni karikaturist. U Vjesniku sam to bio do 1995. kada sam prešao u Večernji list. Godinu prije otvorio sam i svoju galeriju za humor i karikaturu “Felix fun factory”, izdavao sam tad i svoje knjige, a istovremeno sam radio i u marketingu Kraša na osmišljavanju slogana, skica i ambalaže za nove proizvode. I baš tad bio sam na prekretnici, morao sam odlučiti ili karikatura ili rad u Krašu, kad su k meni došla dva, kako ih ja zovem, “agenta” Večernjaka, Karlo Rosandić i Damir Jirasek s ponudom da prijeđem u Večernjak. I odluka je pala, postajem profesionalni karikaturist i prelazim u Večernjak. Prvu karikaturu u Večernjaku objavio sam 1. svibnja 1995. i do sada sam u Večernjaku objavio oko 7300 karikatura, a u ovih 40 godina crtanja ukupno sam objavio vjerojatno njih oko 12 tisuća. U tih 20 Večernjakovih godina gotovo da nije bilo dana bez moje karikature. Odnosno, samo se jednom ili dvaput dogodilo da mog Felixa nije bilo jer su prva i zadnja stranica bile koncepcijski drugačije od uobičajenih – nizao je naš karikaturist koji je već postao i klasik pa zato valja istaknuti i da je od 1987. do 1995. crtao i za švicarski humoristički tjednik Nebelspalter gdje je objavljivao karikature o međunarodnim temama. To mu je bilo posebno izazovno jer je tamo karikatura mogla biti na cijeloj duplerici, pa i na naslovnici. Puntariću je uspjelo i jedno i drugo. Crtanje na domaćem terenu dijeli pak na dva razdoblja, prije i poslije 1990.
– Do ‘90. političkom smo karikaturom samo pipkali. Znali smo da se ne smije dirati Tita, domaće političare i Centralni komitet. No onda smo mi išli na mala vrata, preko srpa i čekića, pa udri na Marxa. Ipak, već se 1989. moglo osjetiti da s dolaskom višestranačja dolazi i sloboda govora. Znao sa to po jednoj karikaturi na kojoj su mi iz pećine izlazile negativne i pozitivne aveti prošlosti noseći ustašku i četničku te partizansku kapu. Unatoč mojoj sumnjičavosti, karikatura je objavljena pa sam znao da su stigla neka nova vremena. Ima i jedna anegdota. U ratno doba i doba takozvane srpske krajine Vjesnik je 31. prosinca 1993. objavio i takozvani kalendar sa 12 mojih neobjavljenih karikatura, a glavni urednik Fijačko napisao je i duhovitu najavu u kojoj kaže da je to kalendar sa 12 mojih karikatura koje nisu bile zabranjene, nego ih oni nisu imali hrabrosti objaviti, a ne objavljuju ih ni sad, nego ih samo pokazuju čitateljima – smije se Puntarić i onda nešto ozbiljnije dodaje kako mu je 1990. jedan prijatelj kazao da je vidio i svoj i njegov dosje. Puntarić priznaje da bi volio vidjeti koje su to njegove karikature nekoga “boljele”, dodavši da mu je pokojna baka često znala reći: “Budu te zaprli”.
Na upit koje mu je vrijeme bilo najinspirativnije, rezimirajući cijeli dosadašnji radni vijek, kaže da je onaj prvi zanos koji je osjetio u Kerempuhu neusporediv s bilo čim jer tada za njega nije postojalo ništa drugo osim crtanja i karikature, a to je bilo “pravo brušenje mozga”. Žar je gorio i u sportskoj karikaturi, a devedesete su bile posebne zbog ukidanja verbalnog delikta i kaznene odgovornosti, ali i najzahvalnije zbog političkih okolnosti.
– Tih 90-ih naši su dečki u rovovima čitali karikature i mnogi su mi branitelji rekli da im je to dizalo raspoloženje. Jedna brigada je čak jednu moju karikaturu stavila na rukav uniforme kao amblem. A od 2000. naovamo vrijeme je dugoročnog izvlačenja iz tranzicije. U to mirnodopsko vrijeme drugi su izazovi, druge su vrste gluposti. Ima sad puno “štofa”, ali nije smiješan. To je više za sjesti i plakati, a meni je humor najbitniji jer preko njega pokušavam naći istinu. Znate, u svojim karikaturama volim koristiti povijest pa vam moram reći da me odgojio djed i to tako što mi je jednom rekao ovako: “Imaj ti iz povijesti pet, a ja bum ti rekel kako je to zapravo bilo.” Što se prijetnji tiče, bilo je nekih telefonskih poziva tijekom rata u stilu “pazi što crtaš”, ali je 1998. zbog moje karikature s mjesta izvršnog urednika Hrvatskog obzora smijenjen Mate Piškor jer je, kako sam čuo, Tuđman poludio vidjevši moju karikaturu koju je doživio kao provokaciju. On je primio neku stranu delegaciju dodijelivši im neka odličja, a taj je dan osvanula moja karikatura kako dvorska luda iz tački baca odličja u narod, a kralj pita ima li još netko da ih nije dobio. Tada se tražilo da se mene makne i iz Obzora i iz Večernjeg lista, no, kako sam čuo, tadašnji glavni urednik Branko Tuđen uzvratio je: “Radije maknite mene nego Felixa.” I tako sam ostao”.
Političari su jako inspirativni
Ipak, potaknuti tragičnom sudbinom koja je baš zbog karikature zadesila kolege satiričnog časopisa Charlie Hebdo, pitamo ga je li on sam sebi postavio kakvu granicu ili je u karikaturi sve dozvoljeno.
– U Charlie Hebdou bili su bez ikakvih granica i sve su ismijavali, a ja mislim da uvijek mora postojati granica zdravog razuma i dobrog ukusa. Humor je lijep, on je poezija i svaki se dan pitam ima li u mom crtežu mrva humora jer, ako se previše ražestim i prijeđem granicu, onda tu humora više nema. Nisam odredio u što neću dirati, već dok radim osjetim ako nešto nije u redu i zbog tog tihog glasa savjesti odustanem. Ja, zapravo, kao stari rašljar umjesto vode tražim ljudsku glupost i naši političari su mi jako inspirativni jer je oko njih puno laži i zakulisnih igara, dok je narod na vjetrometini. A kako su moji Puntarići, što znači mali buntovnici, mi smo još od Gubeca osjetljivi na nepravdu – iskren je Puntarić priznajući da se i njemu događaju kreativne krize, a nadmudruje ih tako da oboružan s nekoliko praznih papira i olovkom šetajući krene u spokoj Bundeka ili Medvednice, ili u vrevu Dolca.
Puntarić kaže da je nekoliko puta morao na brzinu crtati novu karikaturu umjesto one koju je poslao za sutrašnje izdanje Večernjaka. Jednom je, kaže, nacrtao nešto o turizmu kad su mu iz redakcije javili da je Ivo Sanader dao ostavku, a drugi je put u Felixu bilo nešto o sindikatima kad ga je urednik nazvao kazavši da je NATO počeo bombardirati Srbiju.
– Logično, trebalo je odmah reagirati i novim karikaturama – veli Felix, a glavni urednik Večernjeg lista Dražen Klarić kaže da je ponosan što Večernjak i dalje nastavlja objavljivati Felixove karikature, što je jedna posebno nadahnuta novinarska forma sa zrncima britkog humora.
>>OVDJE pronađite aktualne Felixove karikature
>> Baldasar se želi riješiti gradskog službenika Lovrića zbog karikature!
Čestitke Srećku i hvala za izvrsne komentare i sličice.