IVAN PONGRAČIĆ

Konzervativac sa srcem liberala koji 
ne živi u kavezu ideologije

Ivan Pongračić
Foto: Robert Anić/PIXSELL
1/2
Autor
Gojko Drljača
12.11.2014.
u 13:44

Karijeru je počeo kao inspektor u Službi društvenog knjigovodstva SFRJ. I jedna knjiga promijenila je sve

Za dr. Ivana Pongračića ne može se reći da je jedan od najpoznatijih svjetskih ekonomista ili da je jedan od najutjecajnijih konzervativnih mislilaca XXI. stoljeća. Kad smo se s njim dogovarali za neformalni razgovor u jednom od ugodnijih pubova, nismo očekivali da će nas čekati vrlo ugodan, višesatni razgovor uz čips i pivo. S obzirom na njegove godine i poprilično pompozne najave njegova nedavnog zagrebačkog predavanja, može se reći da smo imali predrasude i očekivali krutog, strogog i sumnjičavog sugovornika. Naime, kad organizatori predavanja nekoga najavljuju kao “pravnog konzervativca” koji će govoriti o temi “Prazna obećanja socijalizma”, onda baš ne očekujete krajnje srdačnog i jednostavnog čovjeka vrlo širokih pogleda na svijet koji je u svakoj sekundi spreman pronicljivo kritizirati čak i suvremeni američki kapitalizam. Dr. Ivan Pongračić sve je samo ne jednodimenzionalni konzervativac uhvaćen u kavez svoje ideologije. Uostalom, to je i logično. S obzirom na to da je professor emeritus na velikom i uglednom Sveučilištu Indiana Wesleyan, gdje i u mirovini predaje Povijest ekonomske misli te Novac i bankarstvo, teško da bi si i mogao priuštiti bilo kakav oblik ograničenosti ili jednoumnosti.

Prestižnost i kompetitivnost suvremenog američkog školstva teško da bi mu to dopustila. I tako smo s kasnim paljenjem shvatili da organizatori dolaska dr. Pongračića, udruga Vigilare i Centar za obnovu kulture, pod pojmom “pravog konzervativca” nisu mislili na nekog zadrtog desničara koji živi u prošlosti, nego na predstavnika zaista suvremene konzervativne ekonomske i, može se reći, šire svjetonazorske misli.

Tražio Everly Brotherse

Priču o razmišljanjima tog uglednog američkog profesora najbolje je ispričati kratkim pregledom njegova života. Može se reći da upravo taj pregled otkriva izazove i porive u koje dr. Pongračić vjeruje.

A za početak te priče potrebno je vratiti se u Hrvatsku osamdesetih. Ivan Pongračić i supruga bili su predstavnici uspješne, socijalističke Hrvatske. Barem prema kriterijima koji su se u tadašnjem sustavu smatrali uspješnošću. On je bio visokopozicionirani inspektor u moćnoj instituciji Službe društvenog knjigovodstva, a supruga je radila kao zamjenica glavnog urednika Narodnih novina. Pongračić je zapravo bio mladić koji je planirao baviti se pravom, ali ga je klasična socijalistička priča o utrci trbuhom za kruhom dovela u SDK gdje je bio nadležan za kontrolu proračuna Republike Hrvatske. Bio je to dobar posao u kojem je bilo itekakvih lažiranja i namještanja, priznaje danas Pongračić, inače predani vjernik koji je spreman niz slučajnosti koje su predodredile njegovu karijeru tumačiti ponajprije Božjim utjecajem, bolje rečeno, Božjom pomoći.

Pomalo čudno zvuči što je njegov akademski životni put počeo potragom za pločama The Everly Brothersa. Zbog toga je, naime, počeo dolaziti u zagrebačku Američku knjižnicu, a onda je posudio knjigu koja je predodredila njegov životni put. Bio je to “Conservative Mind” Russella Kirka. Opčinjen “Conservative Mindom”, publicistikom kakva se nije inače mogla naći u socijalističkoj Hrvatskoj, Pongračić je posudio drugu veliku Kirkovu knjigu, “The Roots of American Order”, i u njemu kao da je počela kolati krv poduzetničkih američkih pionira koje je nešto vuklo dalje i dalje, na zapad.

– I tako, malo-pomalo, počeo sam pratiti i konzervativni američki National Review u kojem sam pronašao oglas za seminar o fiskalnoj problematici u Sjedinjenim Državama. Igrom slučaja uspio sam, i sam ne vjerujući, nagovoriti šefa u SDK da mi plate put na taj seminar. Zapravo mi je šef rekao da će mi platiti ako dobijem pozivnicu, pa sam im pisao i uspio – kazao nam je Pongračić.

Dok sluša o današnjoj, nesocijalističkoj Hrvatskoj, dojam je da ostaje zgranut. Ne puno manje nego ključnim idejnim neprijateljem – socijalizmom

Glavni mu je cilj bio susresti se s Russellom Kirkom. I dandanas Pongračiću nije baš najjasnije kako se zaista na kraju našao na tom seminaru. Dva se dana na seminaru, priča nam, raspitivao gdje je Russell Kirk te su nestrpljivom i radoznalom Pongračiću treći dan prstom pokazali na omanjeg, pomalo neuglednog čovjeka na drugom kraju dvorane. Pongračić mu je prišao i ni pet ni šest rekao mu da je očekivao nekoga tko će više biti nalik Johnu Wayneu. E, tu se prvak američke konzervativne misli dobro nasmijao. Pongračić kaže da je Kirk kasnije drugima često prepričavao taj susret. I tako je počeo američki život Ivana Pongračića, koji je zajedno sa suprugom 1986. godine spakirao kofere te se na poziv Russella Kirka doselio u njegovu kuću koju nisu napustili godinama.

Talijanska kuća u Michiganu

Kirk je jedan od najpoznatijih američkih konzervativnih političkih teoretičara, moralista i povjesničara koji se okušao i kao literarni kritičar. Za njega kažu da je zapravo dao oblik američkom i svjetskom konzervativizmu nakon Drugog svjetskog rata, a razvoj svoje konzervativne misli temeljio je na angloameričkoj tradiciji te idejama velikana poput Edmunda Burkea.

Inače, poznata je povijesna činjenica da je Russell Kirk u svome domu u Mecosti, u Michiganu, ugostio ili privremeno udomio mnoge političare, filozofe, pisce i političke prebjege. Među njima, u srcu američkog konzervativizma, našao se i naš Pongračić koji danas godine u Kirkovoj slavnoj talijanskoj kući “Piety Hill” opisuje kao nezaboravne i prekrasne. U tim godinama uspio je postati Kirkov asistent te steći američko državljanstvo i akademsku titulu koja će mu omogućiti da postane sveučilišni profesor.

Sasvim je sigurno da su upravo te godine s Kirkom bile ključne za Pongračićevo znanstveno, političko i opće intelektualno pozicioniranje. Čini se da je Kirk – inače preobraćenik na katolicizam i jedan od najgorljivijih političkih polemičara – u Pongračića usadio svoj konzervativizam temeljen na tradicionalizmu, ali i intelektualnu širinu koja mu je omogućavala da 1944. glasa za socijalističkog kandidata da bi od Ronalda Reagana 1989. dobio medalju Presidential Citizens. Kirk je, primjerice, bio vrlo kritičan prema američkom neokonzervativizmu ustvrdivši da su “pojedini eminentni neokonzervativci pobrkali Tel Aviv s glavnim gradom Sjedinjenih Država”, a nije bio ništa nježniji na riječima kad je bio u pitanju američki republikanski militarizam za vrijeme Zaljevskog rata.

Kod Pongračića ipak treba primijetiti otklon od Kirka. Konkretno, iz Kirkovih belles lettres može se vidjeti da je njegov burkeovski konzervativizam i tradicionalistička politička filozofija te snažna religioznost u epicentru njegove osobne doktrine, dok se libertarijanstvo i filozofija slobodnog tržišta u ključnom djelu “Conserrvative Minde” jedva spominju, baš kao i ekonomija kao takva. Štoviše, Kirk se vrlo odlučno razračunavao s libertarijanstvom, tretirao je libertarijance kao svojevrsnu sektu i zapravo ih nije priznavao kao zastupnike konzervativne misli. No, kad s Ivanom Pongračićem povedete razgovor o tome što se ima prilike čitati u hrvatskim školama i fakultetima te kad spomenete očit deficit libertarijanaca poput Hayeka, Misesa, Poppera..., Pongračić ustaje i uz topli smiješak pruža ruku te čestita: “To su prave knjige.” Trenutačno mu postajete istomišljenik. Drugim riječima, iz Pongračića značajnim dijelom ipak govori pobornik slobodnog tržišta, sofisticirani konzervativni libertarijanac, a ne samo duboki vjernik i konzervativac.

– Davno sam shvatio da je socijalizam zabluda i da nema budućnosti. Vjerovao sam i vjerujem u slobodnu ekonomiju, ali ne mogu reći da je današnji američki kapitalizam slobodna ekonomija. Tu je puno toga naštimano – kazao nam je Pongračić o svojoj zabrinutosti za trilijune američkog fiskalnog duga pitajući nas možemo li uopće pojmiti o koliko velikom broju govorimo. Premda veliki kritičar socijalizma, Pongračić ne želi skriti ni svoju zabrinutost za brojne probleme s kojim se danas susreće suvremeno američko društvo. Mnoge sredine u Americi, govori nam Pongračić, našle su se u velikim socijalnim i ekonomskim problemima, sačuvane su tek oaze nekadašnje robusne, napredne američke ekonomije. Kritičan je i prema matematički orijentiranim kolegama ekonomistima s MIT-a kao i prema sve utjecajnijem društvu iz Goldman Sachsa koje ne dominira samo važnim institucijama nego sve više i globalnom politikom. Misli mu se u razgovoru kreću od shvaćanja tržišta kao procesa do detalja vezanih uz legendarni pamflet “I, Pencil” (Ja, olovka). Za njega je to najbolja knjiga. Riječ je, naime, o eseju koji je napisao Leonard Read 1958. godine, a 1996. objavljen je u “The Freemanu”. U predgovoru se kočoperilo ime velikog Miltona Friedmana, a u pogovoru Donalda Boudreauxa. “I, Pencil” je libertarijanski uradak pisan u prvom licu iz perspektive plovke koja govori o kompleksnosti akcija u proizvodnji drva, laka, grafita, gumice, ljepila, boje... te otkriva da u isprepletenosti djelatnosti milijuna ljudi nema i ne može biti masterminda u pozadini. Pongračić nam je nekoliko puta istaknuo upravo taj pamflet koji povezuje Boga i slobodnu ruku tržišta. Kako? “Samo Bog može stvoriti drvo i ja inzistiram da samo Bog može stvoriti mene. Čovjek ne može upravljati s tih milijun oblika znanja koji su uneseni u združene molekule koje će stvoriti drvo... Ostavi sve kreativne energije nepodređenima. Samo organiziraj društvo da se ponaša u skladu s ovom lekcijom. Dopustimo da legalni aparat društva otkloni sve prepreke na najbolji mogući način. Dopustimo kreativnom know-howu slobodni protok. Imaj vjere da će slobodni muškarci i žene odgovoriti nevidljivoj ruci tržišta.” Tako je zborila olovka. Odnosno, Pongračić nama.

Ustvari, ona velika slobodna Amerika upravo je ona Amerika u kojoj je Pongračić proživio i živi. Veliki Kirk ga je udomio i uveo u intelektualni svijet konzervativizma, a onda ga je, uvjeren je Pongračić, Božja providnost vodila do stalnog profesorskog posla na Sveučilištu Indiana Wesleyan.

Sveučilište sa 15.000 studenata

– Kad sam došao, bilo je to tek malo učilište s petstotinjak studenata, a danas ima više od 15 tisuća polaznika – kazao nam je Pongračić koji je kroz svoju profesionalnu karijeru na primjeru tog sveučilišta svjedočio što znači eksplozivni poslovni rast temeljen na trudu, kompetitivnosti i dobrim idejama. Naime, danas je Indiana Wesleyan golemo kršćansko sveučilište s raznovrsnim programima, uključivši one za odrasle i postdiplomske kao i za rezidencijalne dodiplomske studije u više američkih država te s podružnicama u Kini i Australiji. Rangirani su kao jedno od najboljih “master’s” sveučilišta na Srednjem zapadu.

Danas se umirovljeni Ivan Pongračić može pohvaliti da su mu studenti bili neki od vrlo poznatih američkih ekonomista, biznismena i političara. Tijekom karijere imao je prilike upoznati i niz vrlo uglednih i utjecajnih osoba. O nekima od njih nema baš previsoko mišljenje. Primjerice, ispričao nam je kako je davne 1988. godine pravio društvo Georgeu Bushu na jednoj od konferencija. Kasnije se nije mogao načuditi kad je gospodin postao guverner Teksasa. Treba li reći da je postao i predsjednik Sjedinjenih Država.

Pongračić je u Zagrebu držao antisocijalistička predavanja, a usto je pomagao Katoličkom sveučilištu da modernizira svoj izborni program. Pongračićev zahvat i preporuke sežu od metodologije do strastvenih savjeta o literaturi koju bi trebali prikupiti i preporučivati. U praksi se kao libertarijanac zalaže za potpunu slobodu kod izbora literature za profesore, ali isto tako strastveno agitira upravo za onu koju on voli. Ne može, primjerice, vjerovati da u Zagrebu još rade po Samuelsonu.

Misao Ivana Pongračića danas ima posebnu težinu jer su od početka svjetske financijske krize na poseban način oživjele intelektualne polemike socijalističkih ili općenito lijevih i državno-intervencionističkih ideja sa starim idejama austrijske škole. Te polemike na nove načine definiraju neke stare sukobe. Kad se na webu nalaze vijesti i radovi u kojima se polemizira u korist austrijske škole, ne treba pobrkati dr. Ivana Pongračića s Ivanom jr. Pongračićem. Da ne znate da su mlađi i stariji Pongračić otac i sin, po tekstu i idejama teško da biste ih razlikovali. Baš kao što otac o zabludama socijalizma govori dinamično pa čak i gorljivo, isto to radi i sin, profesor ekonomije na Hillsdale Collegeu u Michiganu. Eto, to je jedan od dokaza da jabuka ne pada daleko od stabla.

Inače, kad Pongračić sluša o današnjoj, nesocijalističkoj Hrvatskoj, dojam je da ostaje zgranut. Ne puno manje nego svojim ključnim ideološkim neprijateljem, socijalizmom.

Komentara 1

Avatar abakus
abakus
15:02 12.11.2014.

Današnja Hrvatska zemlja je koja je zadržala sve loše strane socijalizma, a istovremeno je uništila ono što je u njemu bilo dobro. I nad time će se svatko normalan zgroziti. Trebalo je učiniti obrnuto.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije