Pavle Gaži (88), nekoć generalni direktor Podravke, član Centralnog komiteta saveza komunista Jugoslavije (CK SKJ) i sekretar unutarnjih poslova u Hrvatskoj, pouzdanik Beograda i simbol unitarizma u Hrvatskoj 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća, našao se u fokusu u suđenju za Đurekovićevo ubojstvo. I to na temelju prošlogodišnje kaznene prijave Anđelka Jagečića, poduzetnika i bivšeg direktora Podravke, koji je 1983. stradao za Gažijeva udara na Podravku. Prema Anđelku Jagečiću, ostaje nejasno zbog čega, uz Perkovića i Mustača, na münchenskoj optuženičkoj klupi ne sjedi i njihov nekadašnji šef Gaži.
Naime, USKOK je Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu proslijedio kaznenu prijavu protiv Pavla Gažija zbog sumnje da je naručio ubojstvo Đurekovića. Kako stvari stoje, Gaži bi u Münchenu mogao biti samo svjedok. Ali, kome? Obrani ili tužiteljstvu?
– Nikome – odrješito je rekao Gaži u telefonskom razgovoru novinaru Večernjeg lista. I dodao: – Ne pada mi na pamet otići svjedočiti u München. Svjedočio bih jedino možda iz Koprivnice.
Čovjek koji je u vrijeme komunizma bio toliko moćan da je ignorirao čak i CK SKH, Predsjedništvo SRH i "poslovao" izravno s Beogradom, vjerojatno nikada neće reći sve što zna u slučaju Đureković. U razgovoru se pozivao na to da se bavio gospodarstvom i da ga je samo to zanimalo.
Pa ipak, dokumenti CK SKH, Izvršnog vijeća Sabora SRH i Predsjedništva SRH otkrivaju i neke tajne političke prošlosti hrvatskih komunista, pa tako i Gažijeve.
No, tko je zapravo Pavle Gaži?
Rođen je u Koprivnici 1927. Njegov otac Tomo, HSS-ovac podrijetlom iz Hlebina, pripadao je lijevom krilu stranke. Početkom rata 1941. priključio se komunistima. U rad komunističkih ćelija uključio je i suprugu Anu i djecu, kćer Katarinu i sina Pavla. Ana Gaži poslije je bila članica AFŽ-a, a kći Katarina članica Kotarskog komiteta SKOJ-a. Pavle, konspirativnog imena Žarko, nakon što se odazvao „pozivu omladini", bio je od 1943. šef jedne grupe SKOJ-a u koprivničkoj gimnaziji. Njegova sestra Katarina ubijena je u ljeto 1944. u koprivničkoj ciglani.
– Gaži je rano otišao u partizane, neki kažu da je zajedno sa sestrom zarobljen. On je pobjegao, a ona je ostala i nju su ustaše ubili. Tužan dio priče – kaže jedan stariji mještanin Koprivnice koji dobro poznaje Gažijeve.
Nakon rata Pavle je nastavio školovanje, u Zagrebu je studirao agronomiju. Bio je angažiran i kao agitpropovac na sveučilištu. Kako je bio vezan za gospodarstvo, 1952. vratio se u Koprivnicu i počeo raditi u Podravki.
Brzo je, dakako, dobio vodeću poziciju u tom poduzeću koje se počelo razvijati krupnim koracima. Pa ipak, do 1971. Gaži nije došao do izražaja, nije bio politički moćan iako je te godine u pogonima Podravke dočekao Tita i Savku Dabčević Kučar. Njegova će moć tek narasti.
Budući da je, prema tvrdnjama Josipa Manolića, imao unitaristička uvjerenja, poslije pada Hrvatskog proljeća počeo je progoniti sve što je hrvatsko.
– Kad su se proljećarima 1972. skidale glave, tada je Pavle Gaži kao mladi direktor Podravke, mladi član CK, ustao i kazao: "U Podravki nacionalizma nema." Iste je sekunde postao miljenik Bakarića. Cijela ova priča trokut je između Bakarića, Dolanca i Gažija, koji je bio veza između te dvojice – kaže Anđelko Jagečić.
U Podravini postoji samo jedna istina – da je Gaži tvorac Podravke – no Jagečić to opovrgava.
– Vlado Trojak bio je tehnički direktor od prvoga dana kao što je Pavle Gaži bio generalni direktor. Ali, svatko je od njih imao svoju ulogu. Pavlu se ne može osporiti vizija, napor, politički kredo, ali Podravku su na noge digle tisuće radnika i stotine inženjera, među kojima su bili Zlata Vucelić, "teta vegeta" Zlata Bartl, Ivo Đerek, Ivan Vrban, Stanko Lauš, Trojakovi suradnici Zvonko Pavlek, Dinko Vrgoč, Nikola Felak, Zvonimir Majdančić i drugi. Oni su u poduzeće unijeli duh tržišnog, a ne ideološkog poslovanja – objašnjava Jagečić.
Kako je tijekom dva desetljeća Gaži putem medija stvarao sliku da je „Podravka Gaži, a Gaži Podravka", između njega i Trojaka stalno je tinjao sukob. I kad se već mislilo da je problem riješen jer je Gaži 1978. postao član CK SKJ, i to kao izvršni sekretar zadužen za gospodarstvo, sukob je postao još žešći.
Gaži je i u Beogradu imao izniman utjecaj jer je imao partizansku prošlost, zaštitu Vladimira Bakarića i jugoslavenska uvjerenja. Budući da mu je žena bila Ličanka iz partizanske obitelji, a dvojica od trojice šogora, braća Maravić, radila za obavještajne službe, Udbu i KOS, nije se morao bojati optužbi za hrvatski nacionalizam.
U međuvremenu, nakon njegova odlaska u Beograd, direktor za publicitet u Podravki Anđelko Jagečić polako je mijenjao sliku o Gažiju.
– Ja toga Jagečića uopće ne znam. Nemojte mi toga čovjeka spominjati, dajte se malo informirajte. Koji je to čovjek? On sve zna, on za sve ima dokumente, ali mu u ruci nikad nitko ništa nije vidio – kaže Gaži.
– Nisam osvetnik, a neka se hrvatska povijest piše na osnovi dokumenata koji se čuvaju u Državnom arhivu – kaže Jagečić.
Kad je Gaži 1978. otišao u Beograd, njegovi kolege iz Koprivnice Vladimir Trojak i ostali očekivali su od njega podršku i suradnju. No, Gaži je bio rezerviran, odbijao je kontakte s Koprivničancima. Postao je intimus Stane Dolanca, tadašnjeg člana Predsjedništva CK i člana Savjeta za zaštitu ustavnog poretka.
Nakon Titove smrti komunisti su "zbili redove". Stane Dolanc ostao je "u sedlu", a Pavle Gaži postao je s njim još bliskiji. Dolanc je, naime, nakon završetka 2. svjetskog rata službovao u Koprivnici. Sentimenti su ga, prema Gažijevim riječima, vezali za Podravinu.
Povod za prvi sukob između Trojaka i Gažija bila je izložba slika hlebinskih naivnih slikara u Beogradu 1980. godine. Jagečić je organizirao izložbu uime Podravke, koja je bila glavni sponzor. No, kad je Gaži, prema Jagečiću, zatražio da on otvori izložbu, odluka središnjeg Radničkog savjeta i Sindikata Podravke bila je da izložbu treba otvoriti generalni direktor Trojak budući da je Podravka sve financirala, a da počasni gost bude Gaži.
Gaži danas tvrdi da je zapravo on organizirao izložbu u Beogradu i sve pripremio. I kad je izložba trebala biti otvorena, među Podravcima je zbog taštine opet izbila svađa.
Svađa zbog izložbe
Naivni slikar Ivan Generalić, čovjek prgava karaktera, od Podravke je tražio da po njega dođe mercedes i da samo njega vozi u Beograd. Odgovorili su mu da će se voziti u mercedesu, ali s još nekoliko ljudi, njih četvero-petero.
Nezadovoljan takvim raspletom, navodno je Gaži iz Beograda poslao mercedes po Generalića.
Na otvaranju izložbe bili su svi tadašnji viđeniji političari komunističke Jugoslavije. Organizatori su molili Gažija da govori na otvaranju izložbe, međutim, odbio je. Gaži je bio uvrijeđen. Da je među Podravcima "pukla tikva", vidjelo se i na večeri nakon izložbe.
Gaži je za stolom napao Trojaka i vikao na njega. Jagečić, koji je sjedio nasuprot Stani Dolancu, pokušavao je smiriti svađu, no Gaži se na njega potužio Dolancu.
"Kaj je, Dolanc, taj tvoj golman, taj je za sve krif", navodno je Gaži, aludirajući na Jagečića, rekao Dolancu. Jagečić je, naime, bio jedno vrijeme vratar ljubljanske Olimpije. U Podravki se zaposlio 1976.
– Nitko tada nije vikao, možda je bilo povišenih tonova – kaže danas Gaži.
On je poslije preko sebi podobnih novinara u Koprivnici, u listu LOK (List omladine Koprivnice) najavio svoj povratak u Podravku, ali tako da će dati uhititi „privredne kriminalce".
U međuvremenu, na saveznoj su se razini događale krupne političke promjene. Sredinom 1982. godine Stane Dolanc imenovan je saveznim sekretarom za unutarnje poslove. Tako je Dolanc postao šef policije i kontrolirao Udbu u cijeloj državi.
Istodobno, Pavle Gaži je imenovan za sekretara unutarnjih poslova SR Hrvatske. No, Gaži se rijetko pojavljivao na sjednicama Vlade SRH, čemu se predsjednik tadašnje hrvatske vlade Ante Marković, sudeći po dokumentima, nije mogao načuditi.
Gaži je, naime, ignorirao državne ustanove SR Hrvatske. Redovito je komunicirao samo s nadređenim mu Dolancom koristeći se policijskim kanalima.
Danas već požutjeli dokumenti Saveza komunista Hrvatske, Predsjedništva SR Hrvatske te Sabora SRH otkrivaju zapravo pozadinu Gažijevih aktivnosti u Hrvatskoj 1982. i 1983.
Plan je, prema tim dokumentima, bio destabilizacija hrvatskog gospodarstva, lažno prokazivanje ljudi za kriminal. Na meti su se, među petnaestak poduzeća, našli Podravka, Belupo i Ina.
Kad se vratio u Hrvatsku, Gaži je kao šef policije najprije svoje bivše kolege optužio za gospodarski kriminal, a neke i za politički ma što to značilo. Pa ipak, i danas tvrdi da nije bilo političke pozadine napada na rukovodstva hrvatskih poduzeća, nego da se obračunavao s korupcijom i kriminalom.
– Ja sam optužen da sam u organizaciji izložbe naivne umjetnosti u Beogradu u razgovoru s Rozalijom Generalić, ženom Ivana Generalića, izjavio kako treba „svim Vlasima nožem prerezati grlo". Njihova je snaha bila Srpkinja. Svjedok Ivan Generalić. Pa ti ostani živ! – kaže Jagečić.
Bio je to, kaže, policiji dokaz da u Podravki ima „ustaša koji hoće klati Srbe". Zbog toga je, dakle, Gaži govorio o političkom kriminalu.
– Htjeli su me otjerati u Njemačku, ali sam poslušao savjet prijatelja da ne idem jer bi me ubili. Na jedvite jade uspio sam se zaposliti, skloniti u Varteksu, ali nisam smio ni riječi zucnuti. Pratili su me – kaže Jagečić.
Do sredine 1983. većina je članova uprave Podravke smijenjena i uhićena. Kako piše u dokumentima partijskog podrijetla, Gaži je policiju zloupotrijebio i pritom bio jako samovoljan. Prema dokumentima, članove obitelji i rodbinu uhićenih osobno je saslušavao. Želio je dokazati da je Trojak primio proviziju za Gartenberg, pogon koji je Podravka kupila u Njemačkoj.
Poslije smjena i uhićenja uprave, novi generalni direktor Podravke postao je "Gažijev čovjek" Đuro Bijač. Svoga kuma Istvána Lázsla, direktora poduzeća "Otrans" u Beču, Gaži nije dirao. On i danas za kuma Lázsla, dakako, kaže da je bio jako sposoban.
Prema dokumentima iz Državnog arhiva, osim destrukcije Podravke, Gaži je želio destruirati i Belupo. Iako je bio jako blizak s Franjom Kajfežom, Gaži se nije ustručavao da mu pošalje policiju. Zajedno su večerali, a ujutro je policija pokucala Kajfežu na vrata.
Poslije Podravke, na meti raznih istraga i optužbi našla se Ina i „sinovi narodnih heroja", Mišo Broz, Vanja Špiljak te sin Mate Ujevića i kći Steve Krajačića.
– Nakon čuvene izjave o „sinovima narodnih heroja", Stane Dolanc u središnjem Dnevniku prozvao je hrvatske političare za pronevjeru četiri milijuna dolara. Govorio je o destrukciji Hrvatske spram Jugoslavije, kako Hrvatska izmiče kontroli, a da u Ini vlada kriminal – kaže Jagečić. U to vrijeme čak su i članovi CK SKH drhtali od straha zbog Dolančeva čovjeka Gažija.
Pa ipak, Gažijeve optužbe na račun poslovodstva Podravke, Ine i drugih hrvatskih poduzeća nisu ga došle političke karijere. Njegovu političku moć srušila je „poruka" iz lipnja 1983. Riječ je o poruci koju je, na temelju razgovora s Gažijem, u Beograd mimo partijskih i državnih struktura Hrvatske prenio njegov šogor Pero Maravić, suradnik KOS-a. Poruka je prenesena Budi Divjakoviću, pukovniku, i Jeri Grubišiću, general pukovniku, koji su bili vodeći ljudi kontraobavještajne službe, te Branku Mamuli, načelniku Generalštaba JNA i Dolancu.
U poruci je, među ostalim, pisalo da je Jure Bilić, predsjednik Predsjedništva CK SKH, „išao đonom protiv Dolanca, Gažija i policije" te da je tražio održavanje plenuma protiv „samovolje policije". Zatim, da u svemu tome Jure Bilić ima podršku Ante Markovića i Vlade Mihaljevića. U poruci je pisalo i to da je Jure Bilić „nacionalist staljinističkog tipa", a potom se sugeriralo da je potrebno „razmotriti Markovićeve ranije veze u Moskvi kao i zadnji boravak te da se obogatio na konverziji valute u rublje".
Kad se u obzir uzmu napadi na „sinove narodnih heroja" u Ini, Podravku te napadi na Juru Bilića, predsjednika CK SKH, i Antu Markovića, predsjednika tadašnje hrvatske vlade, bio je to znak za alarm hrvatskim komunističkim glavešinama.
Shvatili su da se „porukom" koja je odaslana u Beograd u Hrvatskoj želi isprovocirati vojni udar.
Međutim, Branko Mamula, načelnik Generalštaba JNA, čini se, nije „progutao udicu".
Tako JNA, na kraju, nije u Hrvatskoj sredila stanje „svojim metodama", kako se sugeriralo u „poruci".
Gaži danas sarkastično komentira dokumente i pitanje o tome je li sudjelovao u slanju „poruke" i uroti.
On kaže da glasovitu „poruku" nije ni pisao niti ju je slao. No, u dokumentima je jasno vidljivo da je Gažijev šogor Pero Maravić, suradnik KOS-a, „poruku" proslijedio tek nakon razgovora s Gažijem.
Načelnik Generalštaba JNA Branko Mamula vratio je informaciju u Zagreb i „pritisnuo" Dolanca, koji je tada držao sve konce, osim što nije kontrolirao vojsku. Generalštabu JNA nije se svidjela Dolančeva ambicija da baš on bude Tito poslije Tita. Stoga je Mamula hitno poslao agente KOS-a u Zagreb da dodatno istraže cijeli slučaj. Vlado Trojak im je predao dokumentaciju koja je, navodno, teško kompromitirala Gažija.
Protuudar Mustača
– Tada je Gaži vidio da je obrao bostan – zaključuje Jagečić. – Ja odlazim u Zagreb, skupljao sam papire i, mic po mic, neke je ljude u CK SKH počelo zanimati. Dečki su se prosvijetlili. I shvatili da je to udar na svakog od njih te time i na Hrvatsku. Počela su saslušanja Gažija i Maravića. Gaži se u saslušanjima odrekao svoga šogora, baš kao što se njega odrekao Dolanc pred Mamulom – objašnjava Jagečić.
Gažijeva i Maravićeva „poruka" na kraju nije ostvarila cilj i aktivirala metode Armije protiv tadašnjeg hrvatskog političkog vodstva.
Politički pad moćnog Pavla Gažija snažno je odjeknuo u jugoslavenskim političkim krugovima. No, pri svemu tome hrvatski disidenti, Tuđman, Gotovac, Veselica i drugi, ponovno su završili u zatvoru, a Stjepana Đurekovića, koji je pobjegao u emigraciju, Udba je na okrutan način ubila 28. srpnja 1983. U tadašnjim političkim krugovima njegov odlazak u emigraciju i ubojstvo navodno su bili "iznenađenje".
Gaži je ponovio već ranije iznesenu priču da ni Stani Dolancu ni njemu nije u tom trenutku odgovaralo ubojstvo Đurekovića budući da je baš u to vrijeme on sredio dolazak njemačkog ministra unutarnjih poslova Friedricha Zimmermanna.
Kad je, prema Gažijevim riječima, Zimmermann stigao na Jadran, na krstarenje, i sreo se s njim i Dolancom, dogodilo se ubojstvo Stjepana Đurekovića.
Đureković je u emigrantskoj periodici prije ubojstva tvrdio da dobiva ozbiljne prijetnje baš od saveznog Sekretarijata za unutarnje poslove.
Pavle Gaži i danas tvrdi da je Đureković ubijen „izvan protokola", da o tome ništa ne zna.
No, je li to baš tako?
Gažija demantira "magnetofonski zapisnik" 140. (tajne) sjednice Predsjedništva CK SKH koja je održana 1. travnja 1985. Vilim Mulc, tadašnji republički sekretar za unutarnje poslove, na sjednici se referirao na Gažijevo pismo predsjedniku Predsjedništva SR Hrvatske Jakši Petriću od 23. ožujka 1985.
Kako je u tom pismu Gaži želio „prebaciti krivnju sa sebe i opteretiti svoga zamjenika" Mustača što se tiče istrage u Ina Commerceu, Mulc je na tajnoj sjednici pročitao Mustačevu izjavu u kojoj on odgovara Gažiju .
Naime, Gaži u "defenzivnom pismu" Petriću piše da je svom zamjeniku Mustaču, šefu Udbe, povjerio da koordinira i kontrolira rad operativnih službi u gradskom i republičkom SUP-u glede istrage u Ini te da je to učinio i zato što je bio otvoren i slučaj Đureković".
"To ne odgovara istini", pisao je Mustač u svom odgovoru. "Slučaj Đureković otvoren je prije istrage o Ina Commerceu. U raščišćavanju slučaja Đureković bile su angažirane obje službe. Svaka u svojoj domeni, koordiniranje operativnog rada izvedeno je razmjenom informacija i dogovorima na zajedničkim sastancima u RSUP-u, Službi državne sigurnosti i gradskom SUP-u", piše Mustač.
„Ovo mi je utoliko nejasnije što su glavni propusti učinjeni prije otvaranja istražnog postupka, dakle, prije nego što je cijelu stvar, kako kaže, povjerio meni. Po analogiji mogao je i Podravku povjeriti svom zamjeniku. Drugo, na dnu treće stranice, Gaži navodi da je od Službe državne sigurnosti saznao nakon bijega Đurekovića kako se vodila kadrovska i samozaštitna politika u Ini, kakvi su međuljudski odnosi te političko-sigurnosna situacija u kolektivu, pa pita: koji bi onda bili njegovi posebni razlozi i ciljevi da inicira aferu u Ini. Ovakvom stilizacijom rečenice kao da se želi povezati moralni kontekst slučaja Đureković s Inom uopće. Služba državne sigurnosti o saznanjima oko Đurekovića pisala više Aktualnih informacija i Specijalnih informacija od 9. 9.,11. 10., 26. 11. 1982. i 13. 9.1983., te u posebnim sigurnosnim saznanjima 19. 1. 1984. Sve te informacije iz vremena dok je bio sekretar bile su mu dostupne", odgovorio je Mustač Gažiju u svojoj izjavi.
Gaži je, dakle, prema dokumentima, baš kao i Mustač i Perković, sve znao o slučaju Đureković. O ubojstvu Đurekovića, bez sumnje, sve su znali i visoki politički dužnosnici SFRJ i SRH – Milka Planinc, Stane Dolanc, Mika Špiljak i drugi. Za vrijeme ubojstva Đurekovića u Savjetu za zaštitu ustavnog poretka SFRJ sjedila je i Milka Planinc, predsjednica SIV-a. No, hoće li se tijekom suđenja Perkoviću i Mustaču otkriti nalogodavac Đurekovićeva ubojstvima, tek će se vidjeti?
>> 'Nalogodavac ubojstva Đurekovića mogao je biti samo Pavle Gaži'
Još jedanput za one skromnijih umnih sposlobnosti... Vanja Špiljak doslovno leži na novcima u svojoj švicarskoj vili i dalje zarađuje milijunske iznose na naftnom biznisu... Stjepan Đureković leži u grobu sa nikakvom zamjetnom materijalnom ostavštvinom iza sebe... Tko je lopov u toj priči pokušajte zaključiti sami... Nadam se da će ovaj intervju, kao i onaj sa Perkovićem, biti posljednji koji je Gaži dao u Hrvatskoj... Optužnica protiv njega samo je spin da ga se ne pošalje pred pošteno pravosuđe...