Kada je u proljeće 1970. Vladimir Šeks napustio Vinkovce i zaputio se u Osijek, nije mogao slutiti kako se nalazi na početku dugogodišnje političke i javne karijere koja će imati sva obilježja uzbudljivog trilera. Najprije je iskusio pad i od perspektivnog dužnosnika pravosudnog sustava u komunističkoj Jugoslaviji postao žrtvom političkog progona s posljedičnom etiketom hrvatskog nacionalista i unutarnjeg neprijatelja. Potom je uslijedio uspon koji ga je, nakon neslavnog nestanka Jugoslavije, doveo do vrha politike u samostalnoj hrvatskoj državi.
Gotovo tridesetogodišnjak, oženjen i otac jednog djeteta, ovaj diplomirani pravnik s položenim pravosudnim ispitom i apsolviranim pripravničkim stažem, prije dolaska u Osijek stekao je zamjetno radno iskustvo. U ožujku 1966. stupio je najprije na mjesto pripravnika, a potom i zamjenika općinskog javnog tužitelja u Vinkovcima i, prema službenoj dokumentaciji i kasnijim sjećanjima, odmah se istaknuo stručnošću, korektnošću u odnosima sa sucima i odvjetnicima te primjetnom radnom energijom. Ipak, Vinkovci su ubrzo postali premali za Šeksa: ambiciozni mladi pravnik tražio je širi prostor za javnu afirmaciju.
U Matici s reformatorima
Našao ga je u gradu u kojem se i rodio, u Osijeku, političkom, društvenom i pravosudnom središtu Slavonije. Te godine u Hrvatskoj bile su obilježene promjenom političke klime. Činilo se kako centralističko-dogmatska grupacija unutar vladajućeg Saveza komunista Jugoslavije i njegovih republičkih podružnica postupno gubi pozicije. Središnji cilj raznorodnih nositelja novih reformskih i prodemokratskih strujanja sastojao se u zahtjevu za promjenom političkog i gospodarskog položaja Hrvatske u jugoslavenskoj federaciji: veće ovlasti republike u odnosu na savezno središte, manja izdvajanja u zajedničku blagajnu i slobodnija mogućnost izražavanja hrvatskog nacionalnog identiteta.
Sukobljavanja između reformatora i dogmatika prenijela su se i na lokalne razine. Kada je Šeks stupio na mjesto pripravnika u vinkovačkom tužiteljstvu, u gradu i okolici upravo je buktio pravi rat između dviju strana. Šeks se priključio reformatorima i, s obzirom na svoju funkciju, djelovao na planu diskreditacije dogmatika koji su prevladavali u partijskoj organizaciji općine. Sastavio je poseban abecedarij koji je sadržavao imena svih aktera za koje je postojala sumnja da su se ogriješili o zakone i proslijedio ga policiji, što je bio prvi korak u mogućem kaznenom progonu. Namještanje natječaja, nezakonito kadroviranje i neovlašteno uzimanje dnevnica dovela su do moralno-političke diskvalifikacije centralista i dogmatika i njihove posljedične imobilizacije: to je bio jedan od važnijih razloga zašto su Vinkovci ubrzo postali mjestom u kojem je hrvatsko proljeće ubrzo ostvarilo veličanstven uzlet. Vinkovačko razdoblje stoga je definiralo Šeksovo mjesto u hrvatskom nacionalnom pokretu 1970-ih. Dosljedno inzistiranje na poštivanju zakonitosti činilo ga je pripadnikom brojne grupacije koja je djelovala unutar sustava i stoga uglavnom u sjeni i koja je još uvijek vjerovala da je ravnopravan položaj Hrvatske u Jugoslaviji moguće postići reformama socijalističkog poretka.
Dokazao kršenje Ustava
U Osijek je Šeks došao u vrijeme kada se, prema mnogim suvremenicima, u zraku osjećao nagovještaj slobode. No, za razliku od Vinkovaca, gdje su i neki ugledni Srbi pristajali uz reformski pokret, u Osijeku uglavnom nije bilo tako: ovdje su srpski kadrovi zauzimali većinu javnih funkcija u izvršnim, gospodarskim i represivnim tijelima vlasti i, važnije, bili su nositelji dogmatskih tendencija. Radilo se o gradu u čijim su se srednjim školama umjesto ''općina", ''diskutirati" i ''odgojitelj" rabili termini ''opština", ''diskutovati" i ''vaspitač" i gradu u čijoj su se središnjoj poštanskoj ustanovi pošiljke primale uz obrazac naslovljen ''izveštaj o prispeću pošiljke". Stoga je i otpor općoj srbizaciji intenzivno jačao pa nije bilo nikakvo čudo što je prvi broj najvažnijeg proljećarskog glasila, Hrvatskog tjednika, iako u središtu grada nije bilo nijedne Vjesnikove prodavaonice novina, razgrabljen u svega dva sata. Sam Šeks je, kako će kasnije policijske pretrage njegova stana pokazati, bio redovit čitatelj svih proljećarskih novina i časopisa, a i učlanio se u Maticu hrvatsku. Početkom travnja 1971., Šeks je, nakon gotovo jednogodišnjeg sudačkog staža u osječkom općinskom sudu, prešao na mjesto zamjenika Okružnog javnog tužiteljstva u Osijeku.
Dva mjeseca kasnije, ili sredinom lipnja 1971., Šeks je u ruke dobio dopis Vjekoslava Pejića, rukovoditelja unutarnje kontrole pošte u Osijeku, upućen Zajednici jugoslavenskih PTT-a u Beogradu. Pejić je u dopisu upozorio na nezakonito postupanje u osječkoj pošti: rukovoditelji mjesne stanice javne sigurnosti zahtijevali su da se neka pisma i druge pošiljke donose na kontrolu, a ravnatelj pošte, uz pomoć nekih administrativnih radnika i listonoša, udovoljavao je tom zahtjevu. Šeks je bio svjestan političke težine Pejićevih informacija, ali i njihovih mogućih implikacija. Naime, u Pejićevu koraku, koji je zamjeniku okružnog tužitelja dostavio informaciju, i u Šeksovu inzistiranju da se slučaj nezakonite kontrole pošte procesuira, moguće je prepoznati, u svojevrsnoj mini verziji, središnje zahtjeve reformskog pokreta. Građansku jednakopravnost bilo je moguće postići samo unutar sustava koji je dosljedno primjenjivao zakonitost, a kontrola nad poštanskim pošiljkama u Osijeku predstavljala je eklatantan primjer suprotnoga: radilo se o kršenju jugoslavenskog Ustava jer je tajna pisama i drugih načina privatne komunikacije bila nepovrediva i jer se vršila bez potrebnih dopuštenja.
Nacionalnu ravnopravnost bilo je moguće postići samo unutar sustava koji je dosljedno primjenjivao proporcionalnu zastupljenost Hrvata i Srba u javnim institucijama: u osječkom PTT-u dominirali su Srbi, a pošta je, kako će se vidjeti, nezakonito otvarana uglavnom Hrvatima. I, najvažnije od svega, reforma jugoslavenske federacije mogla je uspjeti samo u slučaju nestanka monolitnog partijsko-političkog nadzora nad društvom. Kako je bilo jasno da poštanske pošiljke ne otvaraju djelatnici policije zaduženi za privredni ili prometni kriminalitet, nego članovi osječkog centra Službe državne sigurnosti, kontrola pošte u Osijeku uvjerljivo je pokazivala da su bučno proklamirane parole o demokratizaciji Jugoslavije nakon Brijunskog plenuma 1966. bile samo deklarativne naravi. Osječki ili PTT-slučaj, kako će se kasnije nazivati, jasno je svjedočanstvo kako je Jugoslavija i dalje ostala država s totalitarnim sustavom vlasti.
Nakon što je odvagnuo sve opcije, Šeks je odlučio hrabro ići dalje. Naime, s obzirom na neoborivost dokaznog materijala koji je ubrzo prikupio, ispostavilo se da je Služba državne sigurnosti nakon Rankovićeve smjene u biti nastavila s prethodnom praksom neovlaštenog i nezakonitog praćenja nepoćudnih pojedinaca. Potkraj lipnja 1971. nekako je uspio ishoditi dopuštenje za poduzimanje istražnih radnji temeljem čega je obavio niz informativnih razgovora u osječkoj pošti. Ono što je otkrio dodatno ga je učvrstilo u uvjerenju da ispravno postupa: iz pošte se u policiju odnosilo između 200 i 300 pisama dnevno, u osječkom centru Službe državne sigurnosti načinjen je popis osoba čija se komunikacija redovito pratila, a osobe čija su pisma otvarana bile su mahom hrvatske nacionalnosti i zaposlene u inozemstvu pri čemu je često dolazilo do otuđenja deviza. Manevar kojim je zaobišao očekivani otpor direktora pošte Rade Vukosavljevića s razlogom se može ocijeniti vrhunskim. Kad je Šeks uvidio da od direktora neće izvući priznanje, upitao ga je gdje je zahod i izašao iz sobe: ''Zamislite, molim vas", izjavio je kasnije Vukosavljević, ''ja sam ga ovdje pola sata čekao misleći da je on u zahodu, a za to vrijeme oni su saslušavali moje radnike". Na samom kraju kolovoza 1971. istražnom sucu Okružnog suda u Osijeku dostavio je cjelokupni spis i predložio poduzimanje daljnjih istražnih radnji u kaznenom postupku protiv nepoznatog počinitelja zbog nezakonitog odnošenja pošte i povrede tajnosti pošiljaka.
Jedna od radnji koje je Šeks predložio bilo je i saslušanje načelnika osječkog centra Službe državne sigurnosti Marka Bezera. Bezer je pred istražnim sucem i samim Šeksom najprije naveo kako se neke poštanske pošiljke otvaraju uz sudsko ili policijsko dopuštenje. Ali odmah je potom i priznao kako se pošta nezakonito odnosi u osječki centar Službe državne sigurnosti i tamo otvara. Bezer je izjavio: ''Mi u Službi državne sigurnosti po našoj funkciji dužni smo štititi ustavni poredak zemlje. Da bismo to mogli uspješno raditi, moramo utvrđivati postoje li određene veze između unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja. Jedan od načina da to utvrdimo jest i kontrola pisama. Znamo da pisma možemo kontrolirati na osnovi odluke suda ili republičkog sekretara za unutrašnje poslove i da je to jedino po zakonu. Za određene pojedince i pravne osobe imali smo takvo rješenje. Ali da bismo uopće znali koga da kontroliramo, nastavili smo s naslijeđenom praksom, iako u manjem opsegu, prema kojoj su pisma iz inozemstva i pisma upućena u inozemstvo dovožena u službu državne sigurnosti Osijek. Po metodi uzoraka, razgledanjem adresa, primalaca i pošiljalaca, a prema ocjeni i 'njuhu' službenika državne sigurnosti, jedan dio pisama se otvarao i razgledao njihov sadržaj."
U iščekivanju odstrela
Mladi i ambiciozni zamjenik okružnog javnog tužitelj u rukama je imao bombu, odnosno priznanje iz kojeg je proizlazilo da Služba državne sigurnosti i dalje nezakonito postupa. No istovremeno je Šeks i prešao Rubikon. Udario je na središnjeg Kerbera komunističkog režima, sveprisutnu Službu državne sigurnosti, odnosno na, kako je spomenuto na sjednici Izvršnog komiteta Saveza komunista Hrvatske u listopadu 1970., na najvažnijeg ''čuvara države", ''čuvara samoupravljanja" i ''čuvara samoupravnog društva", što mu neće biti zaboravljeno. Očekivani otpor i predvidivi protuudar pokušao je amortizirati upoznavanjem javnosti sa slučajem. Reformistička struja u zagrebačkom Vjesniku, u kontekstu opće borbe protiv zloporaba sustava, prirodno je podržavala ovakve inicijative. Novinar vrlo čitanog Vjesnika u srijedu Mario Profaca tako je, u prvoj polovici kolovoza 1971., objavio opširan članak pod indikativnim nazivom: ''Tko čita naša pisma?". Profacin izvor bio je upravo Šeks. Ubrzo se u novinama sklonim reformskom pokretu pojavio čitav niz članaka iz kojih se moglo vidjeti kako se praksa nezakonite kontrole pošte vrši i u Vinkovcima, Đakovu, Splitu i drugdje u Hrvatskoj.
Šeks je ubrzo iskusio granice tolerancije jugoslavenskog komunizma s ljudskim licem. Naime, nevoljni pristanak njegova nadređenog, okružnog javnog tužitelja Save Stambolije, da se uopće krene u slučaj, sada je potpuno nestao. Kad je Tito u ljeto 1971. posjetio Zagreb, jedno od pitanja koje je ocijenio potrebnim uputiti predsjedniku Saveza omladine Hrvatske Ivici Vrkiću bilo je: ''Što to tamo u Slavoniji radi taj tužilac Šeks? Pa on napada Službu državne sigurnosti!" Vrkić je odvratio kako Šeks postupa u skladu sa zaključcima Brijunskog plenuma, ali nije pomoglo. Diktator je dao jasan signal da se daljnje akcije upozoravanja na nezakonitosti u radu Službe državne sigurnosti zaustave. Kolegij Javnog tužiteljstva Hrvatske iz Zagreba ubrzo je obavijestio Stamboliju kako se ''u konkretnom slučaju ne može govoriti o ovom kaznenom djelu, ili za njegovo postojanje nema dovoljno dokaza", ali je istovremeno upoznao i saborsku komisiju za nadzor nad Službom državne sigurnosti ''na osječku praksu", ''neophodnost njenog napuštanja" i ''potrebu strogog pridržavanja zakona".
Vrišteću apsurdnost navedenog nije moguće dovoljno naglasiti. Jer, jedna od središnjih pravosudnih institucija komunističke Hrvatske priznala je kako Služba državne sigurnosti u Osijeku vrši nezakonitu kontrolu pošte i istovremeno zaustavila logičan kazneni epilog slučaja. Samo je malo manje apsurdno priznanje da se u PTT-slučaju ne može govoriti o kaznenom djelu jer za njegovo postojanje, eto, nema dovoljno dokaza.
Idućih nekoliko mjeseci Šeks je bio u iščekivanju neumitnog odstrela. Prema članu mjesne partijske organizacije i zamjeniku općinskog javnog tužitelja u Osijeku Milanu Stilinu PTT-slučaj je ''najeklatantniji primer nacionalizma i šovinizma u Osijeku". Opasnijom se za Šeksa pokazala ocjena institucije čijem je nezakonitom radu htio stati na kraj. U dokumentima Službe državne sigurnosti Šeks je, nakon PTT-slučaja, zabilježen kao neprijatelj ustavnog i političkog poretka u Jugoslaviji.
Sutra: Uhićenje odvjetnika Šeksa
>>Vladimir Šeks: Glavaš će uskoro imati prilike popričati sa mnom
>>Šeks: Ne treba nam Druga republika, naš je temelj Domovinski rat
>>Šeks o Milanovićevoj 'prijetnji' Srbiji: Davno je to trebao izgovoriti
Cega se plasi Vladimir Seks?Istine?Da,taj isti drug Sova,osoba od povjerenja celnika UDBe i kvazipatriot u isto vrijeme.Perkovic je bio i vise nego jasan,ukoliko mu Seks neda podrsku,ode on preko granice.Kada su shatii da im se nista nece desiti pokrenuli su hajku na Jastreba,poubijali HOSovce i privatizirali Hrvatsku sa kojm i danas upravljaju.UDBA ili mafija,kako hocete,drzi sve konce u svojim rukama.Gazde su isti,samo se Marionete mjenjaju!