Tema “Večernjeg lista” u kojoj je objavljen popis oružja ruske proizvodnje koje je Hrvatska nabavljala u ratu 90-ih godina prošlog stoljeća i dalje izaziva brojne reakcije u RH, službene Moskve, a naročito u susjednoj Srbiji. Jedan od najintrigantnijih dijelova te priče je onaj o nabavi tada, a i sada, najubojitijeg protuzrakoplovnog i proturaketnog sustava današnjice – ruskog S-300.
Tada, početkom 1995., to je bio prvi takav sustav koji je napustio teritorij bivšeg Sovjetskog Saveza, pa je odmah postao ultimativno važan svima koji su željeli zaviriti u rusku tehnologiju.
Posebno je uvid u tajne tog sustava zanimao SAD, jer je želio otkriti kako to da je S-300 toliko nadmoćniji od njihova raketnog sustava Patriota koji ruši zrakoplove, rakete i ostale letjelice.
Hrvatska taj sustav nikada nije kompletirala, a 2004. mu se, prema pričama svjedoka, gubi trag. Kako već 16 godina traje i sudski proces u kojemu trgovac oružjem Zvonko Zubak traži plaćanje sustava ili nagodbu s državom, svjedoci poput bivšeg predsjednika Stjepana Mesića svjedočili su da je sustav bio uskladišten u RH sve do dolaska Vlade Ive Sanadera, koji je Mesiću, navodno, između redaka kazao da više nije u RH, nego da je završio u SAD-u.
Željka Antunović oštro je reagirala na objavu te teme kazavši da je Zubak u RH uvezao samo gomilu starog željeza i opasne pirotehnike te da je sustav isplaćen. Dodala je da valja pitati Sanadera gdje je završio.
O transferu S-300 iz Hrvatske, međutim, dokumente je objavio i Wikileaks, odnosno povjerljivi dopis američkog veleposlanika, tada Ralpha Franka, koji 23. studenoga 2003. obavještava “SecDef”, američkog ministra obrane Donalda Rumsfelda, uoči njegova dolaska u RH, dokle je stigla “akvizicija S-300”.
Frank piše u Washington da su tadašnji “zadnji hrvatski ministri obrane (Jozo Radoš i Željka Antunović) obećali, no još nisu omogućili, isporuku S-300 američkoj vladi”. Spominje da je “hrvatski sustav nekompletan, ali vrlo poželjan”.
Frank Rumsfeldu objašnjava da su “dijelovi sustava namijenjeni za korištenje američkom ratnom zrakoplovstvu radi isprobavanja i vrednovanja budućih generacija zrakoplova”.
Spominje i da je aktualan spor između Vlade RH i nabavljača oružja Zvonimira Zubaka oko vlasništva nad S-300 te da je proces na sudu “zaključan”. Frank izlaz iz te situacije, koja očito ne odgovara američkoj želji za transfer S-300 u SAD, vidi u “obilaznom rješenju”.
Ustupanje posjedovanja, a ne vlasništva, moguće je obilazno rješenje za Vladu RH, piše Frank. Prijepis tog dokumenta iz 2003. objašnjava zapravo sve – za S-300 zainteresiran je SAD kako bi buduće generacije zrakoplova učinio imunima na ruske S-300.
Hrvatski ministri obrane, dakle Radoš i Antunović, sigurno ne bez znanja premijera (Račana), dogovarali su isporuku sustava SAD-u. Slaže se to i s pričom da je sustav “nestao” 2004., u vrijeme Vlade I. Sanadera.
Večernji saznaje da je o sporu oko sustava na sudu svjedočio i Andrija Hebrang, koji je 1998. bio ministar obrane, te kazao da mu je bilo poznato da je dio S-300 isporučen, te da sustav nije plaćen. On je taj dug stavio u skupinu “neprioritetnih plaćanja”, s obzirom na to da nije imao svu dokumentaciju.
Sjeća se, što je jako zanimljivo, da S-300 nije bio uveden u popis oružja kojim raspolaže OS RH! No, Hebrang potvrđuje da je internom provjerom saznao da je isporučeno 70% sustava. Dodao je da kompletiranje sustava nije bilo prioritet jer je rat završen.
Hebrang je tako potvrdio da je Zubak isporučio 70% sustava i da nije plaćen, nego je dug “zaleđen” jer Hebrang nije imao svu dokumentaciju. Dug je još zaleđen, premda je za S-300 očito nađeno “obilazno rješenje”, pa više i nije u RH.
>> Novi ruski pritisak na Hrvatsku: Isporučili smo vam S-300, gdje su nestale rakete?
Jozo Radoš je bio uvjerljivo daleko najgori hrvatski ministar obrane a vjerovatno i najgori ministar uopče .